Petnjica je dobila svog prvog počasnog građanina. Naime, na jučerašnjem zasijedanju SO a na predlog JU Centar za kulturu, za počasnog građanina je proglašena Branka Bogavac, koja živi i stvara u Parizu a svoje djetinjstvo je provela u Bihoru, na Boru. Nakon saznanja da je proglašena za prvog počasnog građanina Petnjice, Branka Bogavac je uputila pismo zahvalnosti koje portal radija integralno prenosi.
GOVOR ZA PROGLAŠENJE PRVOG POČASNOG GRAĐANINA PETNJICE
Poštovani predsjedniče Skupštine opštine Petnjica, gospodine Mehmede-Meša Adroviću,
Poštovani predsjedniče Opštine Petnjica, gospodine Samire Agoviću,
Poštovani direktore Centra za kulturu, gospodine Sinane Tiganj
Poštovani odbornice i odbornici Skupštine opštine Petnjica,
Dame i gospodo, dragi moji zemljaci, Borani i Petnjičani!
Sve vas od srca pozdravljam. Veoma mi je žao što me je svjetska epidemija virusa korone spriječila da budem prisutna, ali sve moje misli i osjećanja upućena su vama, u ovom, za mene,uzvišenom i emotivnom momentu kada mi ukazujete najveću počast i proglašavate Prvom počasnom građankom Petnjice.Prva Žena – pa još u Bihoru! Kakva neponovljiva čast! Ta velika čast me čini ponosnom na moj zavičaj i na sve vas, na čemu vam iskreno i toplo, onako po bihorski, zahvaljujem.
Dragi moji
Petnjicu sam još odavno nazvala prijestonicom Bihora. A Bihor, behar, je velika i prekrasna oblast na sjeveroistoku Crne Gore kojoj treba posvetiti posebnu pažnju, na čemu se zaista i nastoji, da bi se društveno i ekonomski bolje razvijala, jer ona posjeduje velika prirodna bogatstva koja bi bila dovoljna da obezbijede egzistenciju narodu i spriječe iseljavanje u tuđe zemlje. Ta prekrasna oblast je moj dragi zavičaj.
A šta je za nas zavičaj?
On nas je stvorio, tu smo ponikli, rasli, stekli iskustvo i postali ljudi. On je zauvijek dio nas, u nama, u našoj duši gdje god se nalazili. Možda je on još prisutniji kad smo daleko, kao što sam ja sada. Naša i stalna veza sa njim su uspomene iz života u njemu.
Evo jedne, meni veoma drage uspomene iz skorijeg vremena. Moje prvo književno veče na Boru priredio je Mirsad Rastoder, jula 2015. godine. Tu su me izuzetnim gostoprimstvom dočekala dva predstavnika kraja: domaćin Meša Adrović, tada predsjednik Mjesne zajednice, a sada predsjednik Skupštine i Samir Agović, predsjednik Opštine Petnjica i uputili mi najtoplije riječi dobrodošlice koje sam ikada čula. Samo zavičaj tako dočekuje! Tada su o mom radu govorili Amer Ramusović, Draško Došljak i Mirsad Rastoder, takođe najdobronamjernim riječima. Na toj večeri, pored mene je sjeđela najstarija žena na Boru, što sam doživjela kao da su tu bili Borani iz moga doba, što je dopunjavalo i prisustvo nekoliko žena s bijelim maramama. Taj povratak na Bor, susret s tim ljudima i to moje jedino književno veče u mom dragom i basnoslovnom selu, u takvoj atmosferi, spadaju u moje najdraže i najprisnije uspomene koje će me nježno pratiti do kraja.
Ali, hoću i sada da kažem, moje najromantičnije uspomene iz mladalačkog doba jesu muslimanske svadbe. Ti prekrasni prizori zamjenjivali su nam sve zabave, pa i neku vrstu pozorišta. Omladina je hrlila da igra. I ja sam bila strastvenia igračica koja sam često kola vodila.
Ali mene su posebno zanimale nevjeste, jer sâm njihov izgled bio je likovni doživljaj za sebe. Na dan svadbe sve nevjeste koje su se udale te godine dvorele su poređane jedna pored druge. Stajale su s rukama ukrašenim prstenjem, položenim na struk, ispod grudi, obično spuštenog pogleda. Tako izložene divljenju prisutnih, bile su u centru pažnje nekoliko sati. Kako divna slika za gledanje i pripovijedanje!
Privlačila me je njihova raskošna odjeća u svili i kadifi, kako se to kod nas kaže. Dimije i bluze su bile od svile, jeleci od kadife, vezeni finim vezom. Na glavi su imale najljepše svilene marame, oivičene ojicama od čipke. I nakit je bio raskošan, razni đerdani su krasili njihove grudi. Bilo je tu i vrlo bogatog nakita kao niske dukata oko vrata ili na čelu. Šminka je po tadašnjem običaju bila prilično izražena sa bjelilom na licu i rumenilom na jagodicama. Njihovoj odjeći u svili i kadifi, divila sam se, a vjerovatno i zavidjela što i sama to nemam. Bile su to predstave zanosne i potresne ljepote. Fotografije u mojoj knjizi Susret je najveći dar potvrda su koliko su me privlačili ti raskošni nacionalni muslimansko – bihorski i crnogorski kostimi.
Dragi moji,
Bihor, s takvom atmosferom, duboko me obilježio, vjerovatno i osnažio da odem u svijet, ali sa zavičajem u duši. Jer, ako zaboravimo zavičaj, i on će nas zaboraviti, ostaćemo bez korijena.
Ovaj trenutak pokazuje da se nijesmo zaboravili.
U tom velikom svijetu, koji sam prilično obišla, a posebno u Parizu, posvetila sam se univerzalnoj kulturi, i pripremala darove mojoj zemlji od mudrih misli sabranih kroz susrete s velikim stvaraocima i velikanima svijeta.
I jednog dana, Amer Ramusović me je pozvao i prvi predstavio u domovini. Njemu se odmah pridružio Miraš Martinović s tekstovima o mojim knjigama, kao i Draško Došljak, koji me je, procijenivši značaj moga stvaralaštva, predložio za značajnu Nagradu Opštine Berana. Sve je to, s mnogobrojnim promocijama, ubrzalo i proširilo interesovanje za moje knjige. Posebnu zahvalnost dugujem mojim izdavačima: Ćazimu Nikeziću, Kulturni centar Bar i Miodragu Miniću, Narodna knjiga, Podgorica.
Trojici trojici pregalaca se priključio i Sinan Tiganj, direktor Centra za kulturu u Petnjici i štampao, u dva toma, knjigu BRANKA, Vitez umjetnosti i književnost, koju je priredila Jovana Došljak. Koristim priliku da joj odam priznanje na velikom trudu. U ta dva toma na 800 stana, nalaze se tekstovi koje su pisali kritičari i pisci o mom radu.
Sinan Tiganj, koji u malom mjestu postiže velike podvige i tako ga čini velikim, nije se zaustavio na tome, nego me je, sa prijateljima, predložio predstavnicima Skupštine Opštine u Petnjici da mi se dodijeli ovo osobito zvanje koje su oni velikodušno prihvatili.
Naš narod kaže: – Kako te kuća prati, tako te selo sreta. Moje obožavano selo Bor, nekada me je toplo ispratilo u svijet. A Amerov poziv, poziv zavičaja, rado sam prihvatila i donijela darove, kako je kod nas običaj kad se odiva vraća u rod. Te moje darove spremane s toliko ljubavi, Vi predstavnici Bihora, u glavnom gradu Petnjici, viste ih takođe prihvatili s puno ljubavi i danas na veličanstven, otmjen i domaćinski način sretate tu Boranku i Bihorku i uzvraćate joj uzdarjem Prve počasne građanke Petnjice, ukrašavate je Vijenacem zavičaja Bihora, koji mi čini veliku čast i beskrajno raduje.
Vaš dar, koji sam nazvala Vitezom zavičaja Bihora, isto je tako važan kao i Vitez umjetnosti i književnosti kojim me je Francuska, velika zemlja kulture, nagradila, samo što mi je ovaj naš bliži srcu. Na tu veliku čast uzvraćam istinskom ljubavlju prema ovom kraju i želim mu intenzivan napredak u svakom pogledu i ostavljam knjige u nasljeđe novim generacijma, u nadi da budu korisne.
Moje srce ispunjava i radost što ste se ovim važnim činom visoko uzdigli i pokazali napredak ove kulturne sredine time što ste prvo počasno priznanje dodijelili jednoj ženi, u kraju gdje nekad tradicija to ne bi odobrila. Tim počasnim zvanjem vi potvrđujete da je moj rad dostojan onih vrijednosti s kojima raste svako iz našeg kraja.
Poštovani organizatori,
Svima vama se još jednom srdačno zahvaljujem i želim mnogo sreće i zdravlja u životu. Do sljedećeg susreta u Zavičaju,
Vaša,
Branka Bogavac
