Za neke priče i nije potreban sagovornik. Dovoljno je samo stati pored onog što je čovjek za života napravio, i, eto priče.
I ne samo one novinarske, već one istinske, sudbonosne i životne priče koju jedan čovjek u borbi za egzistenciju, nesvesno napiše svojim radom.
Sve je u oku posmatrača.
Selo Ponor, zaseok Kožari, osim onog prepoznatog planinskog šarma, nosi sa sobom i priču kako su ljudi vodili borbu za stvaranje uslova kako bi održali svoju porodicu i domaćinstvo. Ako bi danas neki turista iz zapadne civilizacije, posjetio ovaj zaseok, već na samom ulazu prvo što bi pomislio to je da su mještani, atrakcije radi i obogaćivanja svoje tursitičke ponude, napravili mini kopiju Kineskog zida.
Međutim, taj prvi utisak se gubi onog momenta kada se stane tik uz Hakijin zid i baci pogled sa jedne i druge strane – dok na jednoj su šiblje, kamenje i drače, na drugoj strani dominira travnata površina, livada…
Činjenica je da je život na selu neizvjestan i težak a imanje na selu značilo je pouzdano utočište u svako doba. Posebno je težak bio ljudima na prostorima gdje obradivog zemljišta nije bilo dovoljno. Morali su da ulože ogromnu fizičku snagu, da vade kamenje nebi li dobili obradivu površinu.
Znao je to Hakija Kožar. Stoga je, u nedostatku obradive površine, svoje imanje bogato kamenom krečnjakom, narodski rečeno – trijebio. Kamen po kamen, mali/veliki, nosio je Hakija i naslagao bez vezivnih sredstava duž svog imanja ne da bi se ogradio od komšija, već da bi stvorio što više obradivog zemljišta. Taj napor je bio ogroman ali, želja da se obezbijedi, prehrani i podigne porodica, bila je jača od umora i težine kamenja.
Danas, dok posmatramo ovaj zid, svima nama oslikava tu energiju ljudi i njihovu borbu za bolje sjutra. Količina kamena koja je ugrađena u preko 300 metara zida duž imanja, govori nam da svaki izlazak iz kuće, domaćin bi iskoristio kako bi uklonio kamen i tako stvarao stopu po stopu zemlje za zasijavanje uglavnom žitarica koje su najpogodnije za ovo planinsko selo. Visina zida, njegova debljina i dužina, govore nam da je znao Hakija i za umor i da ga je zid naučio da odmori ali ne i da odustane.
Skoro pa svakodnevno, kamen po kamen sa imanja je nalazio svoje mjesto obodom. Trud, rad i energija ovog Hakijinog zida nam govori da je on vidio budućnost na selu a nije na odmet da podsjetimo da u nekim zapadnim zemljama, život na selu se smatra kao vrhunac aristrokratskog života. I za kraj, bude krivo čovjeku što se danas više pažnje posvjećuje onim zidovima koje su izgrađivali Rimljani u odbrambene svrhe nego li o ovim zidovima naših ljudi koji su slika teških vremena i borbi za život na svojim imanjima.
DENIS BOŽOVIĆ
