Ne desi se često, ali se, ipak, desi, da – kada bolje upoznam pojedine ljude – istinski zažalim što ih ranije nisam upoznao i, naravno, družio s njima, bar u onoj mjeri koliko dozvoljavaju obaveze koje stoje na glavi ljudima koji se bave biznisom i važe za vrlo ozbiljne privrednike. Jedan od takvih je, bez ikakve sumnje, Dževad Muhović, vlasnik građevinsko-transportnog preduzeća „DžM“ u Luksemburgu.
Njemu posvećujemo ovaj tekst.
Piše: Faiz Softić
Kao i većina danas uspješnih privrednika porijeklom sa Balkana – tako je i Dževad Muhović prije trinaest godina u privatni biznis krenuo sa gole ledine. Za početak kupio je rabljen kamion-kiper i započeo izgrađivati firmu koja je danas jedna od najpoznatijih ove vrste u Luksemburgu.
Duboko vjerujući u sebe i svoju upornost i znajući da se poštenim radom i zdravim odnosom prema klijentima i radnicima može podaleko stići – krenuo je i nije sumnjao u uspjeh.
Njegov otac Hazbija Muhović došao je u Luksemburg još ranih sedamdesetih prošloga vijeka gdje je, radeći kao građevinski radnik i rukovaoc građevinskih mašina, doživio penziju. Danas, sa svojom suprugom Vasvijom, rođ. Latić, živi u kućnoj zajednici sa Dževadom i njegovom porodicom u kojoj svako ima svoju dužnost i obavezu. I sve besprijekorno funkioniše.
Tako je to u sretnim porodicama gdje vlada razum i poštovanje.
No, vratimo se Dževadu.
Rođen je 1970. godine u selu Trpezi, danas opština Petnjica, a tada Ivangrad (današnje Berane) u Crnoj Gori. Poslije završene osnovne škole dolazi u Luksemburg kod oca i tu ostaje. Usavršava zanat rukovaoca građevinskih mašima i mehaničara teških kamuona
Sve do pokretanja privatnog biznisa 2007., Dževad radi gdje i otac Hazbija – u preduzeću „Jos Wagner“ kao mehaničar i rukovaoc građevinskih mašina.
Godine 2007. kupuje polovan kamion i, formirajući sopstveno preduzeće „DžM“, počinje privatni biznis. Već sljedeće godine kupio je još jedan, pa još jedan, pa još jedan…
Danas njegov vozni park čini 10 kamiona od kojih jedan sa savremenim usisivačkim sistemom koji vrijedi oko 500 000, 00€; isto toliko kamioneta, tri bagera i više malih automobila koji služe za sitne usluge i servise.
Zapošljava petnaest radnika kojima još za sve ove godine nije ni jedan dan zakasnila plata.
– Ljudi dobro rade i dobro zarađuju. Imaju korektan odnos prema preduzeću i ja im uzvraćam istom mjerom. Samo ako se tako radi čovjek se može nadati uspjehu. Ni jedan drug put u biznisu ne vodi dobru – sa punim uvjerenjem tvrdi Dževad Muhović.
A na pitanje ima li stresnih situacija, neizvijesnosti i straha od obaveza, sasvim hladnokrvno odgovara: – Ne!
Dževad Muhović je učesnik velikog broja humanitarnih akcija upućenih prema zavičaju i domovini Crnoj Gori. I što je posebno neobično – svaka donacija je naslovljena na ime oca Hazbije – glave porodice.
Ova vrsta moralnog porodičnog kodeksa polako se, nažalost, gubi; pogotovu kod doseljenika sa Balkana širom Evrope i svijeta, gdje djeca, odmah po punoljetstvu, teže osamostaljenju i idu iz porodične zajednice, što možda i nije loše i za osudu, ali – ako je porodica brojna i gdje vlada sklad i harmonija – u njoj je ljepota i privilegija živjeti.
Upaljač „ukreše“ kašikom bagera a da ga ne obori, kamoli ošteti. Fotografije govore više od riječi:
I za kraj:
Dževad Muhović je oženjen Azrom Skenderović sa kojom im kćerku Alminu, i dva sina: Ermina i Edževida.
Almina je uposlena u vojnoj administraciji Luksemburga, Ermin je je bankovski službenik a Edževid uči školu za elektroničara.
Porodica Dževada Muhovića je primjerna bihorska porodica u bijelom svijetu, dvije hiljade kilometara udaljena od rodnog praga; sela Trpezi u Petnjičkoj opštini i brda Goleš.
