“Kad se ima za ručak a nema za večeru”, rečenica kojom se može opisati kako se nekada živjelo u Bihoru. Rečenica koju će malo ko da izgovori, a pogotovo neko ko je živio tu rečenicu, a danas ima toliko da uvijek pomogne onima koji su lošeg materijalnog stanja.
Faro Šabotić, rođen u Tucanjama, danas živi u Švajcarskoj i ugledni je građanin ove alpske države, nema problema da ispriča priču bosonog i gladnog bihorskog dječaka, koji pamti dane kada nije imao večeru.
“Nije to bilo jedna situacija, jedan dan, ne mjesec. Bilo je to godinama. Živjelo se teško ali, onako kako smo mi živjeli i kako sam ja odrastao, to se ne može nazvati teško. To se može nazvati skoro nemoguće. Za ručak se ima nešto skromno, tek toliko da se napuni stomak ali ne dovoljno a kamo li da se napuni sedam stomaka, nas petoro djece, majka i bijača. Trebalo je to sve nahraniti. Živjelo se od poljoprivrede. Kada bih spomenuo te ručkove kojih je imalo i večera kojih nije, bila je to rastirač, popara ali slatka.
Pet kašika ali slatkih. Bili smo složni, siromašna familija ali složna. Borba za život, borba za opstanak, borba za bolje sjutra. Najtmurniji period iz tog vremena je meni kada dijete osjeti da nema pomoći. Da nema zaštitu. Da nema budućnost. Dijete osjeti da nema ništa pozitivno da bi se uhvatilo za to i kaže – sjutra mi može biti bolje, ovo će mi pomoći”, priča svoju životnu priču Faro, opisujući svoje djetinjstvo i svojih sestara i braće.
“Nas je petoro djece. Najmlađi brat se rodio nakom smrti oca i onda je trebalo nahraniti sedam gladnih usta. Kako se to uspijevalo – ne znam. Znam da je majka sa 23 godine ostala bez muža sa petoro djece, tkala je ćilime, sedžade, dekice. Prodavali smo šljive, pekli smo rakiju pa prodavali. Mogu reći da nas je rakija održala. Velika bašta, ispečemo 700-800 litara rakije i pomalo prodajemo. Kapa – kap po kap i tako smo preživjeli”, počeo je Faro priču od djetinjstvu za portal radija koju je teško slušati a još teže napisati.
“Kada je dijete željno svega, ono više nije željno ničega. Ono više nema želja. Želja je samo da se ostane, da se preživi. Nema tu želja za nekim bog zna slatkišima a opet, kada smo došli do toga, bilo je slatko, bilo je lijepo. Imali smo jedan zeleni, drveni kredenac. To su imali mnogi u ovom kraju. U tom kredencu je bila jedna ostava koja je mogla da se zaključa. Naša bika koju smo zvali majka, kada bi neko došao kod nas nešto bi i donio. Imala je tri ćerke, koje su redovno dolazile i one bi donijele neku gurabiju, šećer u kocke a našla bi se i neka napolitanka. Ona bi to zaključala i sa tim je ona nas kupovala kad bi bili nemirni ili neposlušni a rijetko smo mi to i bili jer nijesmo imali alternativu. Nijesmo imali nikoga na koga bi se oslonili. Nikog da će uraditi ono što treba mi da uradimo. Rano sam počeo da kosim, sa deset godina. Poraniš u četri, pola pet/pet, staviš brus za kaiš jer nijesmo imali čuture, okvasiš brus na rosu, naoštriš i ide ka podmazano. Bilo je to lijepo i volio sam to da radim. Kada je trebalo sakupiti i s`denuti, to je bilo malo teže. Bez radne snage. Izdržali smo upornošću, borbom i zajedništvom. To zajedništvo nas je i održalo. Nije bilo lako, prošlo je ali ga se ja rado sjećam bez obzira što je bilo teško”, kaže Faro Šabotić.
U želji da ne bude više stvar u očima drugih ljudi, Faro se posvetio školi i kao odličan đak, završava srednju školu i upisuje fakultet u Sarajevu.
“Za to je trebalo novca a od pomoći niotkuda. Imali smo mi rođake koji su živjeli ranih 70 godina u luksuzu. Mi nijesmo imali. Nekako smo opstali bez pomoći. Čast izuzecima i onima koji nijesu imali puno ni za sebe a nama bi pomogli. Dovoljno je bilo da ti da jedan dobar savjet, da te ne ugrožava, dovoljno je bilo da ti ne stavi kamen na put, da te ne prepadne u noći dok spavaš i ja sam im zahvalan. Bilo je onih koji jesu, na žalost. Oni bi rado da se to zaboravi. Ja sam zapamtio i ono dobro i ono manje dobro. Dijete najbolje zapamti. Zato danas ponešto zapišem da se ne zaboravi. Po završetku fakulteta i vojske, došao sam i počeo da radim u školi. Prije mene je stariji brat radio u školi. Sticajem okolnosti, majka je pošla kod brata od dajdže koja je živjela u Švajcarskoj, i to nenajvljena. On je vidio da nema kud i pomogao joj. Radila je teške poslove kod seljaka. Plaćeno, ne dovoljno ali je bilo plaćeno. To je stvorilo mogućnost da brat i ja upišemo fakultet a svi smo bili dobri đaci. Kada sam pošao na sarajevski univerzitet, bio sam najmlađi student. Meni nikada niko nije rekao – uči. Ali ja sam imao svoje ciljeve i principe da svi oni koji su nas gledali kao stvari, vide da ipak ima nešto u nama, da i mi možemo nešto. To je bila moja motivacija. Kada sam došao u Sarajevo, prvo mi je bilo da položim ispite a sve ostalo je dolazilo posle”, sjetno priča Faro.
I pored toga što je imao posao za koji kaže da nema ništa ljepše nego raditi kao pedagog, odlazi u posjetu rodbini u Švajcarsku.
“Došao sam sa namjerom da se zadrži mjesec, a ostao sam do danas. Nije mi žao ali sam propustio mnogo toga ovdje. Vodio sam se tri postulata i principa a koji su mene vodili kroz život. Kako uspjeti, kako od onog siromaška postati čovjek. Kako od ima za ručak – nema za večeru, napraviti da ima i za večeru. Stoga smatram da ja danas ne živim u luksuzu, samo sada imam i za večeru. I dovoljno. Ja sam sebi odredio: bez kredita jer sam znao da zaduživanje donosi nevolje i uvijek čovjek radi za drugog. Drugo je bilo bez skupih automobila i treće je bilo bez nepotrebnog luksuza”, otkriva Faro principe kojima se rukovidio u Švajcarskoj i zahvaljujući kojima danas on ima priliku da pomogne onima koji prolaze kroz slične životne situacije kroz koje je on kao dječak prolazio.
“Čini me srećnim i ponosnim. Da se sjetim svog djetinjstva ono kada se nije imalo. Na žalost, i danas ima sličnih ne tako. Tada je bilo teško, vrlo teško i najteže. Ja sam danas srećan što mogu nekom da pomognem. Od mene nećete čuti kome sam pomogao, ja to radim bez kamera i mikrofona jer neću sebi da dozvolim da se pored nečije muke i jada, ja slikam i ja sebe promovišem. To mi ne treba. Taj neko ko manje ima, ko nije imao sreće u životu, možda će imati. Motivišem i druge ljude da pomognu. Ovdje se dosta očekuje od dijaspore. I treba. Mnogi kažu – ja pomažem koliko mogu. Ja kažem – nije tačno. Ja pomažem ali mogu mnogo više. Pomažem onoliko koliko nalazim za shodno. Pomažem onoliko koliko mislim da mi se bar na neki način, jednim toplim osmijehom, jednim dobro jutro, vrati. Barem da se pozdravi. To ne košta nikog. Ne zaboravljam svako dobro. Ne zaboravljam ljude koji nijesu više među nama a koji su znali da odvoje od svojih usta i da pošalju nama i pored toga što nijesu bile prve komšije, najbliži rođaci”, kaže Faro.
Blagu kritiku nam je uputio kada smo konstatovali da je danas uspješni Švajcarac. “Uspješan – relativno, Švajcarac – nikako. Ja sam još uvijek Bihorac, živim tamo i tamo mi je drugi dom. Trudim se da ispunim svoje obaveze. Trudim se da i tamo i ovdje živim normalnim životom. Trudim se da nisam u centru pažnje. Najbolje je iz sjenke i mnogo je ljepše nego li se isticati u prvim redovima”, zaključuje Faro koji sve to radi u životu, trudi se da bude isplanirano. Planovi za buduće penzionrske dane jeste – malo Bihor, malo more a malo Švajcarska.
“Čovjek može da planira kada vidite horizont. Ali, kada ste u tami, tunelu i ne vidite svjetlost, onda možete da idete naprijed i tražite to svjetlo. Kada ga nađete, tek onda možete da planirate”, u književnom stilu je završio svoju priču za portal radija, Faruk Šabotić Faro.
DENIS BOŽOVIĆ
