U Petnjici je prije dvije noći odžana književna svečanost XIVFestivala priča Zavičajne staze Bihor 2021.
Po ocjeni stručnog žirija, prvu nagradu dobio je poznati pisac Mehmed Meša Đedović za priču „Cipele za odrasle“.
Drugu nagradu osvojila je priča Budvanke Katarine Sarić, „Kuća pirana“.
Treću nagradu osvojila je priča „Ćaćin sin“ spisateljice iz Sarajeva Misere Suljić-Sijarić.
Specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja dobila je Refadija Pepa-Avdić za priču „Ženidba Arslan-bega“.
Žiri je pohvalio priče „Dug“ autorice Nermine Subašić, „Milanda ukuda kiriju“ Živka Đuze, „Glasnik“ autora Božidara Proročića i „Svitanje“ autora Dina Lotinca.
Priča “Cipele za odrasle” prati sudbinu seoskog mladića od srednjoškolskih dana do odraslog života koji je obilježen kao sin zatvorenika Golog otoka. Fabula se razvija u nizu od humornog do tragičnog utiska, gdje polazni osnov čini pojedinac na društvenoj margini koji nema mogućnost da se identifikuje sa društvom. Dubinu potrage za vlastitim identitetom otkriva rečenica da «Bolje se slagao sa životinjama nego sa ljudima» kao i elementi fantastičnih scena sa pacovom koji glavnog lika u početku prati, da bi na kraju u groteskonoj sceni pacov pobjegao od njega. No, pored toga priča u drugom planu govori o čovjekovoj upornosti i neodustajanju, jer odustajanje označava smrt. Ambijent priče je optimističan, uz prisustvo humora koji postaje sredstvo borbe sa tragikom života, a što najviše doprinosi umjetničkoj vrijednosti priče. Vrijeme ne stvara krizu, vrijeme je otkriva. “Cipele za odrasle” govore o kontroverznoj ljudskoj prirodi, pripovjedački pogledi slični su onima iz devetnaestoga stoljeća – rane moderne, odnosno prokazivanje savršenstva i harmonije svemira i mjesto čovjeka u njemu, kao i na načine na koje čovjek može osvijestiti svoje mjesto u univerzumu.
Ove godine na konkurs «Festival priče zavičajne staze Bihor 2021» pristiglo je nekoliko priča koje govore o položaju žena u društvu kako danas tako i u prošlosti. To je itekako ohrabrujuće budući da danas težimo boljem društvu u kojem će se svi njegovi članovi osjećati i biti jednako vrijedni. Od svih priča kojima je obuhvaćena tematika položaja žene u društvu i njene uloge u istom najuspjelija je priča «Kuća pirana». Pripovijetka istražuje svu pogubnost djelovanja patrijarhalnog kulturnog sistema na pojedinca i njegovu lančano-posljedičnu narav. Ova snažna priča dekonstruiše patrijarhalnu kulturu u kojoj žrtve nijesu samo žene nego su to i muškarci. Naslovna metafora pokazuje oprirodnjenost užasa. Kuću kao identitarnu osu patrijarhalnog društva nastanjuju krvoločna čudovišta – pirane koje tamane sve pred sobom. Kuća pirana tako postaje metafora patrijarhata koji biću ne oduzima samo identitet i slobodu nego i život. No, najznačajnija vrijednost ove priče jest što prepoznaje da se u takvom sistemu nasilje nad slabijim vješto skriva, da su žrtve nasilja drugosti (ne samo žena, nego i muškarac koji dolazi iz druge i drugačije kulture), kojima se ne vjeruje nego ih se često proglašava neprijateljima i na kraju vještim manipulacijama žrtva se preobrazi u silnika. Autor ove priče kroz porodični hroniku razotkriva društvenu nakaznost uz izvrsne refleksivne isječke i detalje. Priča je višeslojna, protkana lokalnim legendama, sociološkim (ne)prilikama, stereotipima karaktersitičnim za lokalitet u kom je radnja smeštena. Priča u sebi sadrži svojevrsnu svežinu, održava “budnost” kod čitaoca.
Priča “Ćaćin sin” raskošna je priča o odrastanju i prijateljstvu, o nostalgičnom sjećanju na djetinjstvo. No, važnije od same teme jest autorov osjećaj za humor koji inače nedostaje našim književnostima zaokupljenim velikim temama, ratom, potragom za smislom i sl. Humor u ovoj priči skida sve maske sa predrasuda koje su društveno nametnute. Priča prati nestašluke nekolicine dječaka i njihovu spoznaju svijeta, koji se mijenja dolaskom novog direktora i nove učiteljice u seosku školu. U tim odnosima prepoznajemo vječnu sukobljenost sela i grada, odnosno seoske djece i gradskog dječaka koji brzo postaje predmet divljenja. Ali, i jedan i drugi svijet krije svoje mračne tajne i djeca postaju svjesna da razlika među ljudima zapravo nema. Ova priča nije samo reminiscencija na jedan događaj iz djetinjstva, nego ona u slojevima otkriva ljudsku prirodu, a koja je prikazana u jednom fenomenu koji je aktualan u svim epohama – želja da se vlada drugim. Posebno zanimljiv momenat u ovoj priči jeste perspektiva iz koje priča biva ispripovijedana. Dječački, poprilično, naivni pogled na svijet, otkriva nam jednu dječije uzbudljivu atmosferu, koja se završava poučnim ponetiranjem priče upućujući na istinske vrijednosti i smisao života.
U filozofiji se i danas vode rasprave oko morala u zapadnom društvu. Priča “Ženidba Arslan bega” u prvom planu tematizuje pitanje etike i morala u procesu prelaska iz jednog kulturnog sistema u drugi, osmanskog u istočnoevreopski odnosno komunističko-socijalistički. Arslan-beg predstavlja tačku transformacije jednog kulturnog obrasca u drugi. Pripovjedač insistira na poučnosti priče preuzimajući model priče iz usmene narodne tradicije, te u njoj dolazi do stapanja usmenosti i pismenosti. Arslan-beg je portretiran kao primjer čovjeka koji s jedne strane uživa ugled i poštovanje u selu kao seoski učitelj i savjetnik, dok s druge strane selo šuti na njegove skandale sa ženama koje neprestano prolaze kroz njegovu kuću. Priča se zakomplikuje kada u kuću Arslan-bega dolazi žena koja je ostavila šestero djece. Rasplet priče je predvidljiv, ali to ne smeta njenoj atmosferi, naprotiv. Autor u priči slika sudbinu jedne porodice druge polovine 20. vijeka, ali i sudbinu pojedinca bihorskih prostora. Bihorska leksika daje sočnost književnom tekstu i pojačava stilističke doživljaje, pa i savremeni čitalac ima priliku da se vrati leksičkim stazama u ove krajeve i vrijeme koje autor književno tretira. Zaboravljeni običaji i raseljavanja ovdje dobijaju literarno zaokruženje.
Usaglašenost odluka od strane članova žirija kojeg su činili prof. dr Draško Došljak, Biserna Džanković Medović i Naida Mujkić, potvrđuje da je i ovogodišnji Konkurs bio vrlo kvalitetan, te da je ovo samo jedan od mogućih izbora. Štampanje priča biće prilika i da čitaoci odaberu svoje favorite“, kazao je u obrazloženju prof. dr Draško Došljak, predsjednik žirija Festivala Zavičajne staze 2021.
Organizatori su zahvalni Zavičajnom klubu „Bihor“ i predsjedniku Edinu Latiću, koji je uručio novčani iznos za prvu nagradu, kao i Centru za kulturu manjina u ime koga je Izedina Agović-Škrijelj urzčila drugu nagradu i Fudbalskom klubu Union 05 Kajl-Tetandž, koji je donirao treću nagradu za priču, a uručio je član predsjedništva luksemburškog kluba Nusret Nuno Skenderović.
U bogatom programu, književne svečanosti, učestvovali su uvaženi profesori i književnici Ljerka Petković, Birsena Džanković Medović, Edin Smailović, Kristina Babić, Dijana Tiganj, Damir Hadžić i mladi muzičari Pauilna Iritano i Stefan Pajković.
ENKO KORAĆ
