U Bihoru postoje neispričane životne priče koje mogu ispričati ljudi koji su u životnoj borbi doživjeli uspone i padove, ali i pored toga, zadržali su se i osnovali porodice u Bihoru.
Ponosan na svoju prošlost Zito Ličina, koji se u osmoj deceniji života sjeća srećnih trenutka života u zavičaju.
„Život je bio težak, naša majka je rano ostala bez muža, a nas šestoro djece bez oca. Bavili smo se stočarstvom i majka nas je od toga hranila, a to je bilo jedino od čega smo živjeli.
Starija braća i sestre pomagali su majci, dok smo mlađa sestra i ja na neki način bili pošteđeni jer smo bili manji.
Tada nismo imali struje živjeli smo pod šterikom, neko je stavljalo gaze u ,,fildžan“ koji bi umočili u loj i tako pored toga žene bi plele cijele noći. Onaj ko je imao lampu bio je bogati gazda.
Sjecam se kada sam počeo da idem u školu u Petnjici, nije bilo puta samo putanje, majka nam je od goveđe kože krojila opanke.
Tada, u to vrijeme, iz samo tri porodice imalo je oko trideset članova, omladina se svake noći okupljala, bilo je mnogo veselije nego danas. Iz naših kuća nikad manje od petnaestoro djece nije išlo u školu, a cijelo selo je brojalo oko šezdesetoro djece“, kaže Zito.
U toku dana porodično bi radili teške poslove a u toku večeri srećni detalji okupljene porodice sumirani su utisci koji su se dešavali tokom dana.
„Sjećam se snijeg bi pao po šljivama a šljive su bile pune a tako su bile slatke. Rađalo je voće mnogo bolje nego danas i tada je voće bilo slađe od ovog danas što konzumiramo“ , sjeća se naš sagovornik.
Danas se slabo vodi računa, nema vlasti. Ako nemaš ženu i djecu, nemaš ništa“, istakao je Ličina.
AMINA LIČINA
