Od Mojkovca do Mehovog krša najpoznatije poljoprivredno domaćinstvo je Mehmeda Mela Ajdarpašića.
Ekipa Radija Petnjica posjetila je njegovo gazdinstvo u Vrševu na kojem privređuje sa svojom porodicom.
Mele se poljoprivredom, granom stočarstva bavi od djetinjstva pa do današnjih dana i nastoji, kako kaže, da predstavi naš Bihor u ljepšem ambijentu.
Stigne Mele na džipijadu, stigne u lov i na različite skupove i, kako kaže, svugdje čovjek stigne kad ima volje i pored svih obaveza na gazdinstvu.
„Kad treba negdje da odem, poranim u pet, i do sedam sati namirim stoku, popijem čaj, kafu i stignem da presretnem vuka. Veliki sam ljubitelj lova i trudim se da spriječim potencijalne napade divljači na našu stoku u Bihoru”.
Kazuje nam Mele jednu starinsku poslovicu “Nema kuće gdje gazda zadnji ne uđe, a domaćica prva ne ustane“.
“Kada se zadržim negdje duže, uvijek svratim i pogledam stoku je li sve na svojem mjestu, da li su krave site”, ističe Mele.
“Porodica je na prvom mjestu. Djeca i žena odrade sve što je potrebno, ali ja ipak bolje poznajem te grane i želim da se uvjerim da je sve u redu“, dodao je Mele.
„Držim poprilično dosta stoke za ove naše krajeve. Imam 120 ovaca, 15 grla krava muzara, ostalo su neke junice i bik. Proizvodimo sir i imamo mušterije, a to je najbitnije u ovom poslu, čak ne možemo da navakšemo. Ovce ujutru muzemo, jagnjat uveče odvajamo. Dok je moja majka bila planinka, bilo šta u selo da se desilo morao se neko tražiti da pomuze te ovce, a ja to radim na drugačiji način. Desi se radost, žalost moje ovce, moja jagnjat i ja ih pustim da podoju. Velik je broj te stoke i ne može jedna žena tek tako da pomuze“, navodi Mele.
„Sve sam podesio kada je u pitanju olakšano bavljenje stočarstvom. Sve mi je na dohvat ruke. Dijete od deset godina može lako da namiri tu stoku, bale sijena su blizu krava, jedino što treba da presiječe jedan kanap“, saopštio je Ajdarpašić.
Ističe Mele da voli nadmudrivanje. „Imao sam bika najtežeg od Mojkovca do Mehovog Krša, imam jakog psa koji ima dobru rasu, volim da imam dobrog kera. Volim da sam uvijek u one prve“, kaže Mele.
„Ponosan sam na svoga baba, nije lako bilo odgajati sedmoro djece. Niđe nije radio i kao dijete sam orao vrtove za pare, terao drva za pare i ništa nije sramota kad privređuješ svojoj kući. Omladina se zavarava, na brzinu bi htjeli paru na Zapadu, ali taj Zapad nije toliko dobar makar za porodicu“, ističe Mele.
“Nikad nisam poželio da odem, niti me je vuklo. Niti bi ostavio majku koja je mnogo jada vidjela, kao ni zbog svog rahmetli oca koji je mnogo jada vidio. Kupovao zemlju da bi mi imali. I ostao sam da se neko vidi da ima na tom imanju. Imam blizu deset hekatara imanja”, objašnjava Mele.
„Tokom ljetnjih dana izlazim na planinu Pločnik. Nijesu to više uslovi kakvi su nekad bili. Kad sam bio dijete išao sam pješke, pa na konje tjerao kace. Napravio sam stan dostojan današnjim uslovima. Napravili smo stuju i imam sve uslove za život. Ponekad se našalim, kad dođe jesen sama bi stoka došla sa Pločnika do Vrševa, tri sata hoda. Stoku sagnamo kad počnu snegovi i hladno vrijeme. Ove godine sam bio u Đaloviće sa cjelokupnpom stokom i porodicom dva mjeseca. Vratio sam se na Pločnik i do decembra smo bili gore. Pločnik je bolja planina nego neka sela. Na planini proizvodimo mlečne proizvode, a najviše sir“, navodi Mele.
“Ove godine sam ukosio oko 4 hiljade bala. Dosad je otišlo oko 400 bala. Kad je kopno i bez snijega volim da kažem da je vrijeme na mojoj strani. Meni je ovdje pristupačno mjesto. Želim da se zahvalim mojim bratučedima, amidžama, rođacima, da spomenem sinove Ahma Ajdarpašića koji su mi dali 20 hektera zemlje nekoliko godina i ne naplaćuju mi“, ističe Mele.
„Meni je život u Vrševu ljepši nego u Evropi. Svoje slobodno vrijeme mogu da posvetim prijateljima, gostima, a kada nisam tu, moja porodica nadomjesti moje odsustvo. Danas je lakše jednom čovjeku raditi sa 20 krava nego nekada tri čovjeka istovremeno. Danas imaju pojilice, muzilice, mnogo više mehanizacije koje olakšavaju poslove na selu“ naglasio je Mehmed.
„Vjerujem da skoro osamdeset posto ljudi iz dijaspore za Bihorom imaju ogromnu želju prema svom zavičaju i jedne prilike kad je nastupila korona, napisao sam jedan stih na facebooku i veliki brolj ljudi me je zvalo i istaklo nostalgiju prema svom kraju.
Naši ljudi iz dijaspore vole svoj zavičaj. Ja kad odem neđe, onoj homori se uželim, rođen sam u planinu, volim planinu, a volim i grad“, naglasio je Ajdarpašić.
„Postoje ljudi iz dijaspore koje sjedeći ne treba spomenuti, a to su braća Ramdedovići, Meda Latića i mnoge druge koji daju doprinos za Bihor i veliki su humanisti“, zaključio je naš sagovornik Mehmed Mele Ajdarpašić.
Opširniju poljoprivrednu priču sa Mehmedom Melom Ajdarpašićem pogledajte na našem YouTube kanalu.
