Selo Azane je staro naselje koje se nalazi na padinama Mirajbrda sa pitomom prirodom i dobroćudnim ljudima u koje još postoji duboka sloga i poštovanje. I pored toga što će samo ime izavati komentare dežurnih kritičara, jer je najveća dilema – Hazane ili Azane, činjenica je da je ovo staro naselje ima dugu tradiciju i zanimljivu istoriju. Nalazilo se na karavnaskom putu koji je vodio od Carigrada prema Bosni i Dubrovniku, a kako kažu mještani postojalo je i prije Kosovskog boja. Simbol je multietničkog života i komšijskih odnosa koji su oduvijek bili na zavidnom nivou, bez obzira zvalo se Azane ili Hazane.
O komšijama druge vjeroispovjesti mještani Azana imaju samo riječi hvale, jer kao što znamo u ovom selu žive dvije različite vjere, a kako kaže naš sagovornik Žarko Stanišić jednom se dušom disalo i iz jednog tanjira jelo.
,,Ovdje komšija na komšiju nikad nije dao iako su bili druge vjere. Za nas važi samo pravilo ili si čovjek ili si nečovjek. Tako smo i djecu vaspitali. Ne postoji igranke ili vašari gdje nijesam otišao sa mojim komšijama i prijateljima koji su druge vjere. Tako znam i primjera gdje roditelji nijesu hteli svoju djecu pustit na takvim mjestima ukoliko ne ide Žarko, Miloš tj, neko od njihovih komšija koji su druge vjere. To vam dovoljno govori koliko smo povjerenja, poštovanja i sloge imali, a imamo je i dan danas između nas“, kaže Žarko.
Naš sagovornik nam je ispričao kako je tekao njegov život u Azanama , kao i legendu vezanu za Crkvu Svete Trojice koja se nalazi u ovom mjestu i boru koji postoji, kako tvrde mještani, više od 800 godina, a koji je možda, jedno najstarijih stabala u Crnoj Gori.
,,Na mjestu gdje se sada nalazi nova crkva, koja je završena 2005. na istim temeljima je ležala crkva izgrađena još prije 900 godina. Prema pričama koje se prenose sa koljena na koljeno, tada se spustio na zemlji đavo(šejtan), koji je na crkvu poslao jak vjetar i tu crkvu premjestio u drugom dijelu Bihora u planiskim predjelima“, priča Žarko.
Ipak najveća zanimljivost u ovom kraju predstavlja upravo zimzeleno drvo bor, koji svojom širinom i dužinom prvo upada u oči posjetiocu Azana. Njegove duge grane čine se kao da grle ono malo selo štiteći ga od munja i gromova koji bezuspješno iskaljuju svoj bijes i ljutnju na boru.
„Što se tiče bora koji se nalazi tik pored crkve prema pričama, taj bor je posadila majka koja je imala samo jednog sina kojeg je izgubila i ona je nakon sahrane svog sina posadila ovaj bor u znak sjećanja na njega“, kaže mještanin Azana.
Ovaj bor je za vrijeme prvog svjetskog rata par puta bio meta, da bude uništen i spaljen što govore i ožiljci na njemu. Mještani su sazanli da se sprema uništenje i savjetovali se sa kovačem koji se nalazio u Azanama.
On ih je savjetovao da se u bor postave željezni klinovi, da ga cijelog okuju, što su mještani i uradili. Postavljali su klinove sjekirom cijelom dužinom dokle god su mogli da dohvate i kada je vojska pokušala da ga odsječe nijesu uspjeli u tome, jer je bio pun željeza, ali su uspjeli krošnju da mu odsjeku, jer mještani nijesu mogli da okuju vrh bora i zbog toga je danas bor u samom vrhu ravan“, prepričava legendu naš sagovornik Žarko Stanišić.
Dotakao se Žarko i svog života koji nije bio nimalo lak u Azanama, gdje se uglavnom živjelo od poljoprivrede i stočarstva, mnogi su upravo zbog tog teškog života, kako kaže Žarko, pošli trbuhom za kruhom. Kao i u većini mjesta i sela u Bihoru i ovo je pogođeno bijelom kugom.
ERIS BABAČIĆ
