Bihorac Hajriz Mišo Prentić 36 godina predaje predmet Ruski jezik i radi kao bibliotekar u Petnjici, u OŠ “Savin Bor”.
On je jedan od rijetkih koji je u teškim vremenima uspio da upiše Pedagošku akademiju u Skoplju i jedan je od rijetkih koji su pored obaveza na imanju, započeli studiranje iz Savinog Bora i Petnjice.
Od oca Bajra i majke Abide, Hajriz je najstarji od četvoro djece.
„U to vrijeme, naši nijesu imali dovoljno novca, više se trgovalo i snadbijevali se kompezacijom.
Kada sam počeo u prvi razred, moj učitelj me je proglasio za najpristojnihjeg učenika. Tim gestom učinjena mi je čast i dalo mi je motiv da se dam prosvjetnom radu“, kaže Hajriz.
Osmogodišnju školu završio je u Savin Boru. Hajriz se sjeća da tada Savin Bor nije imao put i struju a ni vozilo nije moglo da se dođe.
„Škola je sagrađena bez mašine i cio materijal osim kamena i vode, dotjeran je konjima preko Trpezi do Savinog Bora i ona je sagrađena za tri godine, koja je primjer u tom vremenu.
Dosta sam pomagao roditeljima a ujedno bio sam dobar učenik. Po završetku osnovne škole, stekao sam mišljenje da trebam biti konobar. Riješio sam da upišem školu u Rožajama. Nekako nam je Rožaje bilo bliže od Berana i trebalo je pet i po sati pješke od moje kuće do Rožaja.
Kada sam stigao u Rožaje, sam ispred škole, dijete sa sela, u ruci dokumenta ugledam direktora škole koji zaključava školu. Direktor mi je pogledao dokumenta i pitao odakle sam i koliko mi je trebalo vremena da dođem, ispričao sam mu i kazao da želim da upišem i budem konobar. Gledajući svjedočanstva, pitao me je koliko vas je djece, odgovorio sam mu, zatim mi je kazao ne možeš ti jedinik da budeš konobar kad imaš ovakav uspjeh. Riješiću ja šta treba ti da upišeš. Kada sam došao prvog septembra u školu, direktor je posjetio moje odjeljenje, primijetio me je i kazao, „ti Prentiću kaži roditeljima da ćeš da završiš zanat, iz razloga da poslije trgodišnje škole možeš fakultet da završiš“, tako je i bilo“, sjeća je Hajriz Prentić.
„Nakon toga, ponovo sam sam pošao u Prištinu da upišem matematički fakultet. Kad sam stigao u Prištinu, da upišem matematiku, matematike nema na srpskom jeziku nego na albanskom. Nijesam htio više matematiku zbog jezika“, kaže Prentić.
„Produžio sam do Skoplja na Pedagošku akademiju i saznao da je za matematiku ispunjen broj studenata. Ostalo je mjesta na jezicima i odlučio sam da upišem Ruski jezik. Težak put olakšali su mu rođaci Prentići koji su čuvši da je neki Prentić upisao akademiju uzeli me u svoje dom.
Pošao sam kod te porodice, Hazifa Prentića koji je davno odselio iz Savinog Bora. Kad sam se predstavio, Nazif je pozvao svoju porodicu i saopštio, „ovo je Bajrov sin, a taj Bajro više mi je valjao nego da je bio moj brat, na svakoj muci je bio do pomoći. Mi Bajrovo dijete ne damo da bude podstanar, nego će da stanuje kod nas, ako treba dva fakulteta da završi biće kod nas“. Izašli su mi u susret i tako se desilo, javio sam kući gdje se nalazim“, kazao je Hajriz Prentić.
Hajriz je uspješno završio Pedagošku akademiju u Skoplju, na odsjeku za Ruski jezik. Kada god su bili državni praznici, vraćao se svojoj kući i pomagao roditeljima. Roditelji Hajrizovi nijesu nigdje radili i od svog rada su uspjeli da finansiraju školovanje. Hajriz se vraća u svoj rodni kraj i započinje rad u školi na Savinom Boru u kojoj ostaje do današnjih dana punih 36 godina.
Opširnije razgovor sa Hajrizom Mišom Prentićem pogledajte na youtube kanalu Radio Petnjica
