U desetoj emisiji serijala “Putevi i raskršća” naši sagovornici su Salko Rastoder, penzioner iz Njemačke i profesor u penziji, Reho Ramčilović.
Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
SALKO RASTODER: NA ZAPADU NE VISI NIŠTA NA GRANAMA
Radio Petnjica: Ko je Salko Rastoder?
Salko Rastoder: Većina sa našeg prostora me ne zna, ja sam sin Nazifa Rastodera, koji je dugo godina živio na ovom prostoru, baveći se pčelarstvom. Otišao sam putem, koji nije bio ni malo lak i bio je trnovit. U virjeme mog odrastanja, ekonosmki život je bio težak. Otac je radio, osmoro djece i kao najstari, shatio sam da imam obavezu prema svima i imao sam u svijesti da jednog dana treba biti bolje.
Od malih nogu volio sam knjigu i Osnovnu školu sam zavšio na Boru, u Petnjici i Beranama Tehničku školu. Potom sam otišao u vojsku a iz vojske tražio posao te 1975. godine i nakog godinu dana, našao sam posao u Beogradu. Radio sam određeni period u organima Federacije u Saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova. Nakon toga sam otišao za Njemačku, a sve dok nisam otišao, posao koji sam radio je bio veoma težak. Ostao sam u Njemačkoj zbog familije, bez obzira što sam imao mogućnost da se vratim u Beograd, jer sam vidio da budućnost za moju djecu nema perspektivu na ovim prostorima.
Dosta je sjećanja u meni ostalo sa ovog prostora kao dječaku, omladincu i zrelom čovjeku. Ovdje su se ljudi poštovali, pomagali i šesdesetih sjećam se kada smo doselili sa Ponora na Trnavice. Komšija je tada bio svetinja, ljudi su se grupisali ma ko da je pokrenuo akciju, bili su jedan uz drugoga kada je u pitanju posao, kosidba, vršidbai učestovao sam u svim akcijma koje su bile karaktera mobe.
U to vrijeme nije bilo zavidnosti, nego su ljudi kupovale dobre stvari i primjenjivali prema sebi. Srednju školu tada, kada bi završio omladinac imao je posao i mogao je sebi da priušti osovu za život, tih sedamdesetih.
Radio Petnjica: Kako je tada Bihor izgledao iz vaše perspektive?
Salko Rastoder: Bihor je izgledao kao jedna zapuštena kasaba, koja nije imala ni puta ni struje, a ostala infrastruktura bila u lošem stanju.
Pješke se išlo do Berana i šesdesetih, autobus je išao preko Trpezi a na našoj strani ga nije bilo, pa su ljudi išli pješke do Trpezi ako bi htjeli autobusom, ili su pješke do Berana.
Vremenom, dolaskom struje i probijanjem puteva, situacija se mijenjala na bolje.
Radio Petnjica: Osim porodice, koji su drugi razlozi vašeg odlaska za Njemačku?
Salko Rastoder: Boravak u vojsci, dao mi je snagu da razmišljam na šire i duže. Imao sam ponuda da ostanem i dobijem važnu poziciju kod Jesenica, jer sam tamo služio vojsku. Odbio sam jer me vukla nostalgija za zavičajem. Onda sam tražio posao u okruženju, kako bih bio bliže porodici. Imao sam mogućnost da odem za Beograd i radim u policiju. Došao sam kod kuće i kazao rahmetli babu, ja u ponedjeljak idem za Berane, da šaljem papire za posao u policiju u Beograd, a on kutiju izvadio iz džepa i kazao vala sine za volju ali to meni nije milo. On je to izgovorio i kroz glavu su proletele mnoge slike. Danas, sa jedne strane žalim što sam ištetio babov hatar i njegovi su pogledi bili da mu je familija na okupu i on je Njemačku napustio zbog porodice. Meni je porodica bila uprvom planu, šta ako ovdje ostanem, treba da se ženim, treba da osnujem porodicu, gdje da je osnujem, na ovom prostoru ne vidim mogućnost zbog nemaštine.
Uzajmio sam novac i poslao papire za Beograd. Otišao sam, tri dana boravio u Beograd i sa tri dana boravka, vratio se u Trnavice sa duplo više novca jer su mi platili dnevnice. U Beogradu sam radio četrnaest godina i sa beneficijama oko dvadesetčetiri godine. Porodicu sam osnovao nakon godinu dana zaposlenja u Beograd i porodica mi je bila u Trnavice sve dok sam radio u Beograd. Svakih deset dana sam dolazio u zavičaj. Danas živim u Njemačkoj u gradu Ninbergu.
Radio Petnjica: Da li ste dolazili u zavičaj iz Njemačke?
Salko Rastoder: Deset godina sam boravio u Ninbergu, čekajući da dođem i vidim brda da ne govorim za familiju. Nostalgija je bila prisutna kod mene i ne može se opisati riječima. Te 2001. godine kad sam dobio boravak, kad sam u Budimlju stigao uveče, izgubio sam se i sve dok nisam vidio rudnik uglja, onda sam prepoznao.
Ujutru sam ustao prvi i nijesam mogao da se suzdržim i iz mene buknuo izvor suza.
Radio Petnjica: Kako doživite Bihor kada dođete iz Njemačke?
Salko Rastoder: Što dođem u Sloveniju, osjećam kao da sam u Beranama, da ne govorim kad dođem u Petnjicu. Bujice zadovoljstva u meni, samo da gledam brda i sanjam kako idem peške uz Trnavice.
Radio Petnjica: Vaša poruka za kraj?
Salko Rastoder: Najbitnije za omladinu je da sebe vidi u smejru za egzistencijom, svaka druga priča ne donosi dobru. Formiranje omladine u svom biznisu. Godinama smo navikli da ne radimo i ne možemo živjeti sa tuđih računa. Na Zapadu ne visi na granama ništa.
Stariji bi trebali da budu jaka podrška mladosti ali na ekonomski način.
U tom pravcu treba djelovati i osamostaliti se.
*************************************************
REHO RAMČILOVIĆ: IZ KNJIGA CRPJETI ZNANJE
Radio Petnjica: Ko je Reho Ramčilović?
Reho Ramčilović: Ja sam profesor maternjeg jezika i književnosti već pune 43 godine, takođe sam i diplomirani bibliotekar.
Radio Petnjica: Šta vas je motivisalo da upišete književnost?
Reho Ramčilović: Motivisala me ljubav prema knjizi, učenicima i prema školi. Oduvijek sam sanjao da budem profesor maternjeg jezika i književnosti i tako se moj san ostvario. Studirao sam tada u jedinstvenoj našoj Jugoslaviji u Prizrenu.
Radio Petnjica: Možete li našim gledaocima približiti Vaš odlazak kao i povratak u Bihor?
Reho Ramčilović: Sve je teklo spontano, ništa slučajno. Posle završene srednje škole otišao sam na studije ali veoma je teško bilo. Tada moji roditelji nijesu bili zaposleni ali su zadnju koru su odvajali od usta da bi meni dali za školovanje. Kada sam sve završio nijesam ih iznevjerio, njihov i svoj cilj ispunio, završio sve u roku i diplomirao.
Radio Petnjica: Da li ste sami otišli na fakultet?
Reho Ramčilović: Sam sam otišao, niko nije mogao da pođe sa mnom. Imao sam veliku sreću jer nisam puno čekao odgovor od referenta, primili su me odma.
Radio Petnjica: Kada ste započeli Vaš studentski život, da li ste se u nekom trenutku pokajali i razmišljali da se opredijelite za neku drugu profesiju i posao?
Reho Ramčilović: Književnost je oduvijek bila moja jedina ljubav.
Radio Petnjica: Predavali ste u osnovnoj školi?
Reho Ramčilović: Moje prvo zaposlenje bilo je u osnovnoj školi Goduša koaj sada nosi naziv ,,15 maj“ . To su bili najljepši dani moje mladosti i života, bio sam u zanosu i poletu i ako sam od Lagatora do Goduše dva sata u jednom pravcu putovao pješke.
Sada u Goduši ima svega 2 odelenja, kada sam ja počeo 1998 godine tada je bilo četiri razreda po dva odelenja u kojem je bilo po 24-25 učenika. Bile su pune učionice, pune škole.
Poseban detalj ostao mi je u sjećanju kada se slavio Dan Republike i baš tog dana upalila sijalica koja je zamijenila lampe. Zamolili su me kao novog mladog profesora da pripremim neki kulturni program. Pripremio sam priredbu na kojoj su bile velike zvanice. Godinama se pričalo kako sam uspiješno priredio program i upriličio taj događaj.
Radio Petnjica: Prethodno ste spomenuli da Vas vežu mnoge uspomene od kada ste počeli da radite, da li postoji neka situacija koja ima posebno mjesto u Vašem srcu?
Reho Ramčilović: Zaista je teško izdvojiti ali mislim da su upravo takmičenja, isticanja i priznanja za rad ostavila duboko urezan trag u srcu.
Radio Petnjica: Koliko godina ste radili kao bibliotekar?
Reho Ramčilović: Kao biblitekar radim već od 1999. godine pa sve do danas. Veliki sam ljubitelj knjige pa sam upisao bibliotekarstvo jer me jako zanimala ta oblast.
Završio fakultet i diplomirao sam na Cetinju i odma sam dobio posao.
Radio Petnjica: Možete li nam nešto više reći o ovoj biblioteci?
Reho Ramčilović: Po meni ovo je najsavremenija biblioteka na sjeveru Crne Gore, obišao sam mnoge biblioteke ali ova je zaista najsavremenije obezbijeđena po kataloškom sistemu i sve je precizno evidentirano.
Moram reći da je plod začetka bibliotekarstva u Petnjici započeo moj dobri kolega koji više nije među nama Mujo Rastoder koji je postavio osnov i temelj ove biblioteke.
Radio Petnjica: Posle toliko godina iskustva, da li su djeca više tražila knjige u biblioteci nekada u odnosu na danas?
Reho Ramčilović: Nažalost moram priznati jesu,tada se više uzimalo nego danas. U to vrijeme jedino iz čega se moglo naučiti jeste upravo iz knjige. Lektire su bile obaveze i svi profesori su to zahtijevali od učenika. Sada se više obaziru na internet a knjiga je našalost kao što rekoh zapostavljena.
Radio Petnjica: Vaša poruka za kraj?
Reho Ramčilović: Moja poruka svim čitaocima jeste knjiga i samo knjizi. Treba iz knjige crpiti znanje samo tako će biti daleko obazovaniji imaće veći fond riječi. Internet i sve ostalo je suhoparno i varljivo, nije za džabe rečeno ,,knjiga je najbolji drug“.
