Multimedijalni serijal “Putevi i raskršća” završavamo emisijom u kojoj su gosti bila dva čovjeka koja su iz Petnjice pošla u “bijeli svijet” u potrazi za boljim životom, Hidajet Ćeman i Sead Ramdedović.
U prethodnih 13 emisija imali smo priliku da saznamo glavne razloge za osnovni problem Petnjice, a to je zašto ljudi napuštaju Petnjicu i šta bi trebalo uraditi da se to zaustavi. NIjesmo pretendovali na to da damo jednostavan odgovor na to pitanje, ali smo kroz razgovor sa tridesetak sagovornika započeli svojevrsno istraživanje koje bi moglo koristiti za rješavanje problema Petnjice.
HIDAJET ĆEMAN: NE RAZBACUJTE SE SA ONIM ŠTO IMATE
Radio Petnjica: Ko je Hidajet Ćeman?
Hidajet Ćeman: Nije teško obijasniti ko je Hidajet Ćeman, to je jedan sasvim skroman čovjek koji je dalekih 80-ih godina po završetku osnovne škole vidio da nema nikakve perspektive za život ovdje u Bihoru. Otišao sam po svijetu i tamo ostao do dan danas. Sada sam u penziji, mogu da kažem da sam zadovoljan samim sobom, da sam ostvario svoje mladalačke snove. Ovdje sam došao s namjerom da pokušam koliko bude moguće realizovati neke aktivnosti u vezi očuvanja životne sredine.
Radio Petnjica: Koje godine ste otišli iz Bihora i gdje vam je bila prva adresa?
Hidajet Ćeman: Po završetku osnovne škole moja prva adresa je bila Sarajevo tada još uvijek u sastavu Jugoslavije, imao sam 14 godina tu sam završio jedan dio školovanja a zatim sam otišao u Sloveniju gdje sam i završio srednju mašinsku školu. Kada je počeo rat otišao sam u Njemačku i tamo se zadržao šest godina, već 99’ sam otišao u Ameriku i ostao sve do danas. Radio sam sve što je za društveno dobro, čak sam bio u Trampovoj organizaciji kada je prvi put izašao na izbore gdje sam radio volonterski.
Radio Petnjica: Put od Sarajeva do Njemačke, jeste li mogli da se zadržite u Sarajevu? Jeste li imali mogućnost da živite u Njemačkoj i zašto ste otišli za Ameriku?
Hidajet Ćeman: Bio sam relativno mlad kada sam otišao iz Sarajeva, prva destinacija je bila Slovenija gdje sam otišao sa vojskom jer tad je bio obavezan vojni rok u Jugoslaviji. Mlad, pun energije želio sam nešto da otkrivam, za mene je tad Jugoskavija bila mala to je i razlog što sam otišao u Ameriku. U Njemačkoj sam bio šest godina, oženio sam se bosankom iz Prijedora kada sam se već zasitio Njemačke u dogovoru sa suprugom otišli smo za Ameriku.
Radio Petnjica: Može li da se kaže da ste pošli za Ameriku zbog njihove kulture i načina života?
Hidajet Ćeman: Kada sam krenuo sa ovih Bihorskih terena, nikada nije bilo opsesije niti sam bio okupiran finansijama, mene je moja majka odgojila da materijalno bogatstvo čovjeku ne znači puno. Uvijek sam skušao svoje srce i išao putevima gdje me srce vodi. Meni je bilo lijepo u Njemaču, bolje sam se tamo snašao za šest godina nego u Americi za 20 godina. Mada u Ameriku sam otišao iz dva razloga, da postanem rančer ili vozač kamiona. Što se tiče Amerike prihvatili su me čak i bolje nego u Petnjicu gdje sam rođen i gdje sam proveo jedan dio djetinjstva.
Radio Petnjica: Od Sarajeva do Amerike, gdje je tu Bihor?
Hidajet Ćeman: Ne bi bio iskren kada bih rekao da sam otišao zbog nemaštine, jer nikada nijesam čuo da je ovdje neko od gladi umro. Mene je vuklo otkrivanje drugih kultura,naroda itd… ali su uvijek bile prisutne emocije prema Bihoru. Kada bih dolazio a dolazio sam često ostajao sam i po tri mjeseca.
Radio Petnjica: Dok ste živjeli u Americi da li ste živjeli sa uspomenama na Bihor?
Hidajet Ćeman: Ima puno uspomena i sjećanja pogotovo dok imaš roditelje, kada ih izgubiš kao što sam ih ja izgubio onda te uspomene još više naviru jer tuđinja je hljeb sa devet kora. Kada sam došao tamo u stanu sam imao sam samo jedan dvosjed ali supruga i ja smo bili dobrostojeći sa finansijama pa nam nije bila potrebna neka veća pomoć, Karitas nam je čak obezbijedio i prvi posao gdje sam bio poprilično zadovoljan ali tu nijesam dugo ostao jer moj jedini cilj je bio samo vozač kamiona. Kamion sam aktivno vozio 19 godina i sedam mjeseci, prešao sam preko dva miliona kilometara kroz Ameriku, Kanadu i Meksiku.
Radio Petnjica: Nakon povratka kada ste prvu noć zanoćili u Bihoru šta ste sebi rekli kada ste osjetili ovaj bihorski vazduh šta ste rekli sebi?
Hidajet Ćeman: Te prve noći osjetio sam neki duševni mir, jer sama činjenica da sam se bavio tim poslom kojim sam se bavio imao sam taj psihički pritisak. Kada sam stao na prozoru kuće činilo mi se da 50km od mene nikog nema zbog te opterećnosti.
Radio Petnjica: Šta je po Vama razlog iseljavanja mladih ljudi?
Hidajet Ćeman: Dosta mladih odlazi jer nijesu zadovoljni urbanizmom, putevi su loši a infrastruktura je broj jedan u svijetu. Amerika i Kanada su postale jake tek onda kada obezbijedile kvalitetnu infrastrukturu. Drumski saobraćaj je jako važan za razvoj sela, grada, opštine , države. Mora vlada i država da bude stabilna da bi neko ulagao u nju ali ovdje toga nema , niko ne želi ni 100.000 da uloži a ne nešto više. Ovdje smo krivi, ne želim nikoga da okrivim ali svi smo krivi što smo u ovakvoj situaciji. Apelovao bih na sve građane da pokušamo maksimalno da zaštitimo našu životnu sredinu koju ne poštujemo ikojoj sene obraćamo.
Radio Petnjica: Vaša poruka za kraj?
Hidajet Ćeman: Moja poruka mladima jeste da ostanu ovdje razvijaju sebe, društvo, da vode računa o svemu ovdje i da se ne razbacuju sa onim što imaju. Postanite ljudi ne budite sebični i ono što želite sebi želite i drugima.
************************************************************
***********************************************************************
SEAD SKENDEROVIĆ: BIHOR JE SVAKIM DANOM LJEPŠI
Radio Petnjica: Ko je Sead Skenderović?
Sead Skenderović: Moj otac je Tahir Skenderović, a moja majka je Raba. Rođen sam u Skenderskoj Kalici, ovdje sam odrastao, osnovnu školu završio u Trpezima, potom sam u Rožajama zavšio Srednju mašinsku školu.
Želio sam da upišem fakultet ali zbog ratnih dejstava u Jugoslaviji odustao sam.
Uvijek se sjetim uspomena iz zavičaja i što je čovjek stariji više nas vuče rodni kraj. Sjećam se svoga djetinstva, odrastanja kroz čuvanja stoke, igrajući fudbal, plivanja u rijeci, pomaganje roditeljima, čak smo i palili lile.
Danas tih igara skoro i da nema, mladi sve više koriste mobilne telefone. Da je više djece ovdje, više bi se djeca družila kada dođemo iz dijaspore. Djeca dođu rado iz dijaspore ali kratko.
Radio Petnjica: Koji je razlog vašeg odlaska iz Petnjice?
Sead Ramdedović: Bila je situacija vojnih obaveza, majka me je povela do u Vrbicu sa kojim sa otišao u Sloveniju te 1991. godine, babo je u Sloveniji radio i kao dijete sam češće išao i od te 1991, trideset godina živim na Zapadu.
Svaki početak je težak, ali mi smo snalažljiv narod. Bez obzira koliko smo radili, dolazili smo u svoje rodne krajeve. Borba za životom nije ni malo laka. Tada nije bilo mobilnih telefona i pisma smo slali i čekalipo nedjelju dana. Sjećam se da su ta pisam donosila veliku radost i danas čuvam pisma koja su mi tada dolazila. Deset punih godina nijesam dolazio i nijesam bio svoj na svome ali zahvaljujući ljudima dobre volje, koji su mi pomogli i lakše sam podnosio a i bio sam mlađi.
U Njemačkoj sam otišao 1993.godine i cilj mi je bio da naučim njemački jezik i upisao sam kurs. Došao sam kod brata Nizreta u Manhajmu, međutim dobio sam transfer u Ahenu i tu sam ostao.
Odlučio sam se da završim obuku za vozača autobusa i već 21 godinu radim kao vozač autobusa.
Nakon deset godina, kada sam krenuo prema zavičaju, nazvao sam majku i kazao joj da idem kući, a ona je mislila da se vraćam kući sa posla. Jedini koji je znao da dolazim je bio moj brat Suad.
Dolaskom u Crnu Goru sam osjetio da sam svoj na svome i krenuo sam prema Podgorici i ne znam put prema Kolašinu. Deset godina je prošlo kao da je vrijeme stalo. Došao sam do Rudeša i nijesam znao da se uputim prema Petnjici. Nailazi kombi koji je vozio nastavnike i pitao me gdje idem, rekao sam mu da ne znam put prema Petnjici, rekao mi je da idem za njim. Kad se nasmijao, poznao sam tog čovjeka, koji je samnom bio u Gimnaziji u Rožajama.
Približavam se Trpezima i ne vjerujem posmatrajući sve okolo i dolazim do crvenog puta i vidim neko ide pute, ugledao sam brata Suada i nevjerovatno sam se obradovao i majka je istrčala i kazala o Allahu dragi ko me obradova danas i taj majkin zagrljaj, biće zapamćen dok je mog života.
Nijesam mogao nedjelju dana da shvatim gdje se nalazim i da taj presjek od deset godina povratim.
Radio Petnjica: Kako danas vidite Petnjicu i Skendersku Kalicu?
Sead Skenderović: Prije trideset godina kad se sjetim koliko je bilo omladine, sabora, mevluda, raznih sadržaja i sve je bilo drugačije. Nakon deset godina od mog povratka, bilo je naroda a danas kad uporedim omladina je otišla i to me zabrinjava i šta će biti u narednim godinama.
Radio Petnjica: Koje projekte se realizovali u Skenderskoj Kalici?
Sead Skenderović: Moji bratsvenici su veoma organizovani i jedinstveni i ono najvažnije što želim da kažem je da smo zajednički uradili putni pravac, koju smo nazvali Skenderska cesta. Napomenuću mnoge odive koje su učestvovale u prikupljanju donacija za put kao i sve dobre ljude koji su učestvovali u ovoj akciji. Obnovljena je seoska hajrat voda, koja je sada u upotrebi za cijelo selo. Učestvovali smo u akcijama kao što je džamija u Trpezima, uređenju mezarja u Trpezima,.
Započeli smo u Skenderskoj Kalici izgradnju džamije. Moj rahmetli babo, uvakufio je zemlju za džamiju. Mislimo da je objekat vjerske prirode, veoma važan i bitan na ovom mjestu, kako bi se ljudi družili i dogovarali kao i namaze klanjali.
U sklopu džamijskih prostorija, planirana je gasulhana, hatarhana kao i abdesthana. Džamiju pravimo svi zajedno, bratstvo Skenderovića i ta džamija pripada svima nama.
Želim ovom prilikom da se svima zahvalim na odlučnošću i zajedništvu da zajedno pokušamo raditi na projektima za koje smo u moći, i takođe da pozivam sve dobre ljude da učestvuju u ovom hairli projektu.
Takođe, pomagali smo studnete i važno je da se svi zajednički uključimo da pomognemo mladim ljudima kada je u pitanju njihovo sticanje znanja.
Za kraj, želim da poručim mladim ljudima da se školuju i obrazuju, da se druže sa omladinom iz dijaspore i da se upoznaju, kako bi privukli omladinu da dolazi u svoj zavičaj.
Bihor je sve ljepši i ljepši, i povratkom Opštine, procvjetao je jedan cvijet ali ne smijemo dozvoliti da taj cvijet uvene i mora ga njegovati.
REDAKCIJA RADIJA PETNJICA
