ZAVIČAJNI KLUB “BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (III)
Očuvanje vlastitog identiteta, jezika, kulture i običaja Bošnjaka predstavićemo kroz prizmu Zavičajnog kluba “Bihor”, kroz XII Dane Bošnjačke kulture, koji su održani 9-10 decembra 2022. godine u Rumelangu. U ovoj kulturnoj razglednici iz Luksemburga zabilježio sam samo jedan dio životnih priča nekih od najistaknutijih aktivista samog kluba koji su u Luksemburgu postali značajni privrednici, visoki članovi gradske uprave, ministarstava, političkih partija, ali i samog društva.
Njihove životne ispovijesti i priče nose sa sobom ljubav i gorčinu, život i borbu, želje i očekivanja, nadu i strah. Poznati po svom aktivizmu i brojnim humanim akcijama, predstavljaju jedno od najupsješnijih društava naših iseljenika van svoje matice. Ljubav prema Crnoj Gori, rodnom Bihoru, ali i sjeveru Crne Gore pratila ih je i nosila kroz sve nedaće i oluje različitih istorijskih i životnih razdoblja. Kad god treba, oni su tu za sve nas, zato i Crna Gora treba da kroz jak sistem svojih institucija bude njima posvećena na pravi način, jer oni to zaslužuju. Izgradili su svojim teškim radom ime i ugled koje je na ponos nama u Crnoj Gori, Luksemburgu ali i čitavoj Evropi.
Hamdija Rastoder čini jedan od dragulja u ZK-Bihor, iskren, posvećen, skromnog i toplog osmjeha, spreman da vas u svakom trenutku sasluša, prenosi nam dio svoje životne priče o djetinjstvu, odrastanju, rodnom kraju, o svemu onom što čini život ovog iseljenika.
Hamdija Rastoder se rodio u Radmancima 1965. Godine. Osnovnu školu je završio u Petnjici, srednju u Beranama, nakon koje upisuje Višu Pedagošku u Prištini, odsjek fizika-hemija, koju uspješno završava. U Prištini je tokom školovanja i boravio, a vikende je provodio u svom rodnom selu koje je iznjedrilo brojne prosvjetare. Svoj radni angažman je imao u više preduzeća i privatnih firmi nakon školovanja.
O napuštanju rodne grude kaže: ,,U teškim devedesetim, zapravo početkom 1992. godine, bio sam silom prilika mobilisan u TO- Berane, nisam želio da budem ono što nisam. Rat i ratna dešavanja ostavili su brojne tragove i ožiljke na srcu i duši i to je bio jedan od prelomnih trenutaka da napustim Crnu Goru. Rat, stradanje, progoni Bošnjaka, haos u državi me natjerao da nakon 12 dana provedenih u TO-Berane sa onima koji nisu željeli ni dobro meni, ni mom narodu, uzmem svoju porodicu i napustim Crnu Goru. Odlazim u Njemačku kod svog oca koji je tamo radio već pune četiri decenije. U Njemačkoj provodim punih pet godina”.
Briga za porodicu, njihovo odrastanje i školovanje, sam u tuđini njemu dalekoj i stranoj, Hamdija se odlučuje da Njemačku zamijeni Luksemburgom, koji je u svakom pogledu pružao više šansi. Pa se tako sa porodicom 97/98 seli u ovu državu. U Luksemburgu su ispunili svoje snove i očekivanja. Ma koliko da je često bilo gorko i teško, toplina porodičnog doma je ispunjala njihov život. Crna Gora uvijek u mislima, ona nit i duh i dah predaka koji mami sve naše iseljenike, o svemu tome Rastoder kaže: ,,Odlučio sam da se kroz ZK-Bihor čiji sam jedan od osnivača posvetim makar dijelu naše dijaspore, da njegujemo sve što nas veže za Crnu Goru, Petnjicu, Radmance. Jezik, kultura, običaji, topla ljudska riječ, jer zapamtite u tuđoj državi uvjek si stranac.
Taj moj rad i veća posvećenost iseljenicima traje u kontinuitetu od 2009. godine, od kada sam u dva navrata bio predsjednik ZK-Bihor. Ja uvijek kažem- ja u Crnu Goru ne idem na odmor, ja se samo vraćam mojoj kući i rodnoj grudi. Svu moju ljubav prema ognjištima naših predaka prenio sam i na svoju đecu. Želim da i moja đeca i đeca svih iseljenika sačuvaju svoj maternji, autentični jezik, da kroz različite društvene procese i promjene, ne budu asimilovani ovdje, kao što se to dešavalo drugim zajednicama, kao naprimjer Italijanima koji su prvih 50 godina čuvali svoje korijene, nakon čega je nastupila kriza identiteta.
Međutim, ja ne brinem za moju generaciju i moje đece, brinem za one naredne koje će doći. To je proces koji moramo izbjeći i na čemu moramo svi zajednički da uložimo i snage i napora kako bi uspjeli. Na Balkanu imamo danas nažalost krizu identiteta, zato moramo izbjeći sve što nas dijeli, a raditi na svemu onome što nas spaja.”
Rastoder je neumorni neimar, koji se polako sa Luksemburškim propisima bliži zasluženoj penziji. Nesumnjivo je da će ovaj dragulj Bošnjaka, i dalje raditi za dobrobit zajednice u koju je sebe nesebično utkao. Spoj životne mudrosti i iskustva želio sam da od njega lično čujem, šta je to što bi poručio generacijama koje nastaju: ,,Volim mudrosti naših predaka, koji su u nama genetski prenijeli brojne ljudske vrline i vrijednosti. Mladi treba da su složni, da se ne odriču onoga čemu pripadaju. Za nas je Luksemburg bio nova kultura, novi običaji. Mi smo dobili sa njima, a oni su dobili sa nama. Ma koliko da je mladima u određenim trenucima teško i kada misle da nema izlaza, ne smiju da pokleknu, još manje da se odaju porocima, moraju biti istrajni, ali i uporni da vjeruju da svaki častan rad i djelo kad tad imaju i dobiju svoju cijenu i da će vas društvo nekog prije, a nekog kasnije prepoznati kao takvog”.
Završih svoj razgovor sa Hamdijom dok ispijam gutljaj kafe, a njega gledam onako iskrenog i sjetnom sa mislima koje plove ka Crnoj Gori, Petnjici i Radmancima. Njegova oštroumnost i odmjerene riječi, poštovanje sagovrnika i iskrenost, svrstavaju ga među onim posebnim dobrotvorima koji će više govoriti o dobru drugih nego o sebi samom. Ponosan na njega, ali i na sve druge iseljenike koji su uvijek uz državu Crnu Goru, iako je moja država u određenim periodima više bila maćeha nego majka prema Bošnjacima.
Tada mi dođe u glavu misao Milana Kundere, češko-francuskog književnika koji je zapisao: ,,Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koja čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva”.
Božidar Proročić, književnik i publicista
