Priredio: Božidar Proročič, književnik i publicista
U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame ,,Lirske hedije” predstavljamo vam Dijanu Tiganj.
Dijana Tiganj rođena je 06.02.1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Diplomirala 2017. godine na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću i time stekla zvanje profesora književnosti, a 2020. godine na istom fakultetu odbranila magistarsku tezu ,,Interkulturalni prostori u djelu ,,Bihorci“ Ćamila Sijarića“ i stekla zvanje magistra književnih nauka. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje“. Koautor je panorame pjesništva Bošnjakinja Crne Gore ,,Lirski zinet“ i knjige ,,Istaknute ličnosti Azerbejdžana“. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom. Učesnik je i moderator brojnih festivala književnosti, među kojima se posebno ističe: Festival multirkulturalnosti u Luksemburgu 2016. godine, tribina ,, Afirmacija crnogorske književnosti” na Filološkom fakultetu u Nikšiću, tribina ,, Savremeno žensko pismo u bošnjačkoj književnosti” u Petnjici, književni susreti u Petnjici i festival ,,Riječ u kamenu” na Pagu u Hrvatskoj. Dio je brojnih antologija koje promovišu crnogorsko ženskog pisma, a njena poezija prevođena je na albanski i mađarski jezik. Trenutno radi kao profesor crnogorskog, srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj mješovitoj školi u Petnjici (Crna Gora).
STRANCU POZNANIKU
( umjesto zbogom)
Koloseum.
Stojimo kao dva rimska ratnika,
učaureni u oklope sopstenih misli,
egoizma,
jedno naspram drugog,
i gledamo kako krvare rane od naših riječi
po našim tijelima,
čekajući ko će da zada posljednji udarac.
Neće niko.
U ljubavnim igrama naći ćemo zadovoljstvo.
I okrenućemo se. Otići.
Ponosni. Ranjeni.
Kao da nikada ništa nije bilo
( A možda i nije).
ČEŽNJA
Skrivena u mastilu
čekam te.
Obavijena čežnjom
tražim te.
Posljednje krike ponosa
u sebi sam uspavala.
Uđi i ne pitaj ništa.
Sve što će se dogoditi
ne, nije slučajno.
Godinama su naše puti
planirale ovaj susret.
Zoveš me tuđim imenom…
Zoveš me ćutanjem.
Ili mi se samo čini da me zoveš?
Umišljam.
Zovem te.
A ćutim…
Osluškujem.
Čekam.
Svila na mojim njedrima drhti.
Koža mojih usana se ježi.
Srca nemam.
Glava mi je u stomaku.
Skrivena požuda u meni cvili
k'o ostavljeno pseto.
Sanjam te.
Zovem te ćutanjem.
Zovem te tuđim imenom…
A nema te…
CIFRE
Nulom se hrani pijani otac.
Jedno. Ne, dvoje djece.
Dva sina čuče u uglu
i igraju se sa četiri crna klikera.
Trudna žena u stomaku osjeća
treće dijete.
Bezlični trup biće sa pet udova.
Šest godina trpi batine,
svaka joj je zla maćeha.
Sedam dana krije svoja stidna mjesta
i gleda djecu.
Svakom na licu osam rana.
Osam sestara.
U glavi misli :
Još mjeseci devet.
URGENTNI CENTAR KOŠEVO
Dimom cigarete varam bol,
um mi pomračuje.
Tamni ugrušci se kidaju,
Svježa krv niz nogu kaplje.
Sestra sa crvenimkarminom
Rukom znak pokazuje:
Zabranjeno pušenje.
Bacam cigaretu, zdravom nogom
Je gnječim.
Ostaci njeni miješaju se sa mojom krvlju.
Liče mi nazgnječeno tijelo i zamalo
Izgovorih molitvu.
Red ispred praznog šaltera sve je duži.
Pauza, šapuću.
Dva sata?!
Bio je to vapaj umjesto pitanja.
Žena Ispredmene bebu smiruje.
Dječak je, deset mjeseci.
Temperatura već treći dan ga mori.
Rukama ga ljulja u dronjcima,
pjeva mu uspavanku na čudnom jeziku.
Poljakinja je, kaže.
Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu.
Ispred je čovjek u radničkomo dijelju,
U rukama prljavim od maltera drži knjižicu.
Bolna grimasa mu je nalicu, a rame u zavoju.
Probilo mu željezo mišić.
Zašili mu bez anestezije.
Zaboravila sestra kaže, sad čeka potvrdu za bolovanje.
A zna da mu gazda neće dozvoliti.
Sjeća se kući sirotinje koju treba da nahrani
I rukom sivom briše oči.
Malter peče sluznicu oka.
Pored mene sjede žena sa maramom.
Modre oči sanjivo gledaju prema šalteru.
Usne se pomjeraju. Broji ljude u redu.
Dolazi već treći dan zaneku potvrdu.
Mršavim rukama skida maramu sa ćelaveg lave.
Tumor. Poslednji stadijum.
Rukom mi pokazuje na uvele dojke,
A pogledom broji ljude.
Jedan manje, uzviknu sa nadom,
A njen glas me opeče.
Konačno se otvori šalter.
Hodnicima se razli metež, graja i miris uvele nade.
Dva policajca dovedoše nekog sa rasječenom rukom.
Kriminalac,
Kriminalac ima prednost, govore
I pomjeriše Poljakinju sa bebom,
Povrijeđenog građevinskog radnika sa malterom na rukama
I ženu koju jede rak.
Gledam lokvu krvi i razmišljam
Koga je potrebno ubiti da bih konačno
Došao na red?
JELOVNIK ZA LJUBAVNIKE
Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.
Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.
Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane
U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.
Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene
U zarđalom tanjiru serviraću
drugima sliku
naizgled
srećnog para.
