Danas je prvi dan mjeseca septembra ljeta 2023. Cijeli dan kiša zaliva Luksemburška sela i gradove.
Uz kišu, vuče se i nekakva rijetko kad viđena sumaglica ko pramenje vune koje se drži za zrelu jesenju travu. Sve je mokro. I sumorno.
S bolom i tugom započinjem ovaj tekst o mom dugogodišnjem, jednom od najiskrenijih prijatelja – Feridu Muratoviću. On je juče poslije podne okončao svoj tegobni život. Unatoč beskrajnoj brizi i pažnji njegove porodice i nas – njegovih prijatelja, te medicinskih radnika – nije izdržao; pokleknuo je pod teretom bolesti koju vuče još od rane mladosti.
Ne znam kakvo je vrijeme danas u njegovoj Petnjici s kojom je bio neraskidivo vezan. To je bio njegov mikrokosmos za koji je živio i gdje je svaku pojavu na svoj zanesenjačko-pjesnički način opjevao. Pretpostavljam da danas i u Bihoru i njegovoj Petnjici nebo plače. Plače nebo nad Bihorom, plače Bihor; vode, putevi i bašte, koje je volio iznad svega i koje je, u posebnom zavežljaju, ponio u svijet.
Skoro svi koji su ga poznavali – znali su da je prošao pakao života od ranih sirotinjskih dana, bez oca i majke, do bolesti koja je proizašla poslije operacionog zahvata, gdje je, u njegovom slučaju, izostala hirurška preciznost čiju je grešku preskupo plaćao punih trideset godina.
Svoju životnu patnju iz zavičaja i kasnije iz Luksemburga pomiješao je sa ljubavlju prema zavičaju i ljudima iz zavičaja, spravljajući tako poetsku leguru iz koje je izlivao stihove i priče. Kroz svoj poetski, kao i prozni rukopis, skoro hronološki ispisao je izrastanje Petnjice od obične začmale sredine prema urbanom centru Bihora.
Petnjica izgovorena iz njegovih ustiju imala je posebnu boju i toplinu.
Kako u Crnoj Gori, tako i u Luksemburgu, imao je bezbroj prijatelja; njegova dobrota i duh bili su magnet za ljude koji su ga okruživali.
Svoj pjesnički opus završio je nadavno izašlom stihozbirkom „BIHORSKI SOKO“, koju je u cijelosti posvetio prijatelju i čovjeku iz svog zavičaja – Edinu Medu Latiću. Imao je vrlo izoštren detektor kada je u pitanju prepoznavanje ljudskog karaktera. Volio je i cijenio Meda Latića: što brine o svom zavičaju, što na sve strane pomaže i pokušava da svoj zavičaj učini boljim… Zato mu je i posvetio knjigu poezije, neveliku ali iz srca njegova iskapalu.
Pišući pjesme i priče znao se često konsultovati sa jednim brojem prijatelja. Nije imao sujetu koja bi ga sputavala da to pokaže meni, Seadu Ramdedoviću, Mulu Šabotiću, Raifu Adroviću… jer je njegov poetski nerv uglavnom pulsirao u tom krugu.
Pamtim sve njegove pjesme, prolazile su kroz moju uređivačku ruku, a neki stihovi su zbiljski nezaboravni; pišući o Hamovoj kuli koja je nicala i izrastala na kamenoj kosi iznad sela Johovice u Bihoru, Ferid kaže:
“Na kamenu od kamena
Ko za nebo obješena”…
Eto kako se, onom ko istinski voli zavičaj, priviđa ono što raste u njemu i čini ga ljepšim. Ferid Muratović je kamenu građevinu na vrhu brda svojim stihovima svezao za nebo.
Takvi i slični stihovi, tako jaki motivi u pričama koji su često prožeti humorom i satirom, mogu se sresti u mnogim njegovim pjesmama i knjizi kratkih priča „Čovjek u vodi“.
Ne miješajući se u božje odluke i njegovu volju, ipak se usuđujem reći da je Ferid Muratović zasluživao da živi mnogo bolje i mnogo duže.
Ako se dobro sjećam on bi negdje u oktobru napunio pedeset godina svoga hoda po ovom svijetu; premalo za onoga kome je sreća bila naklonjena, a predugo za onoga ko se zadnjih trideset godina zlopatio od svoje bolesti kojoj nije bilo lijeka i koja ga je ubila.
Još jednom, zbogom Ferko, prijatelju moj…
Rahmet tvojoj plemenitoj duši.
Danas u Luksemburgu i nebo plače za tobom!
FAIZ SOFTIĆ
