Navršava se 29 godina od kako su srpske snage u Bosni i Hercegovini 11. jula 1995. godine zauzele gradić Srebrenicu na istoku države, da bi u narednih osam dana pobile više od osam hiljada nenaoružanih Bošnjaka.

Za stotinama osoba koje se formalno vode kao nestale i dalje se traga.

Žrtve su pronađene u ukupno 77 masovnih grobnica od kojih su neke sekundarne ili tercijalne. To znači da su posmrtni ostaci žrtava, s ciljem prikrivanja zločina, premiještani iz masovnih grobnica sa mjesta na kojima su žrtve pobijene na druge, a nekada iz drugih i na treće lokacije. Bilo je slučajeva da su posmrtni ostaci iste osobe pronalaženi na dvije ili tri lokacije. Takođe postoje slučajevi u kojima nije moguće utvrditi identitet žrtve jer nije preostao ni jedan preživjeli član porodice s čijim bi DNK mogao biti upoređen DNK žrtava.

Za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. do sada je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i njegovim nasljednikom Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS), te pred sudovima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, osuđeno 48 optuženika na više od 700 godina zatvora uz pet izrečenih kazni doživotne robije.

Najviše presuda za zločine počinjene u Srebrenici izrekao je Sud BiH – osuđeno je 26 osoba. Haški tribunal je osudio 15 bivših pripadnika vojske i policije današnje Republike Srpske, u Srbiji je osuđeno pet osoba, a u Hrvatskoj dvojica bivših pripadnika jedinice „Škorpioni“.

Među onima koje je osudio Haški tribunal su najviši civilni i vojni dužnosnici ratnih srpskih vlasti u BiH.

Prve karakterizacije zločina kao genocida

Da je riječ o genocidu dokazano je pred Haškim tribunalom koji je djelovanje srpskih vlasti i vojnih i policijskih snaga u području Srebrenice 1995. označio kao genocid. Prva presuda Haškog tribunala, koja je zločin u Srebrenici okarakterisala kao genocid izrečena je generalu srpskih snaga u BiH Radislavu Krstiću 2001. godine. Osuđen je na 35 godina zatvora zbog pomaganja i učestvovanja u genocidu.

Što se političke strane tiče – stav da je riječ o genocidu je od relevantnih institucija prvi zauzeo Evropski parlament Rezolucijom donijetom 15. januara 2009. kojom su sve države EU i zapadnog Balkana pozvane da 11. jul proglase danom sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom glasova (556 za, devet protiv i 22 uzdržana). Inicijatori donošenja Rezolucije bili su potpredsjednica Evropskog parlamenta Diana Wallis, liberalna demokratkinja iz UK i Jelko Kacin, poslanik iz Slovenije.

Suočavanje sa zločinima i promjena stava

Crna Gora, koja je devedesete provela u zajednici sa Srbijom, najčešće je u to vrijeme ćutala na „teške teme“. O Dubrovniku, Srebrenici i sl. govorili su građanska i crnogorska opozicija i slobodni mediji i pojedine ličnosti. Zvanična politika suočavanja sa zločinima je djelimično promijenjena početkom dvijehiljaditih, a pogotovo u doba uoči referenduma, da bi nakon obnove nezavisnosti 2006. Crna Gora i zvaničnim stavovima bila na „pravoj strani istorije“.

Prvi crnogorski zvaničnik koji se u Srebrenici poklonio žrtvama bio je ministar vanjskih poslova Miodrag Vlahović.

„Večeras smo se poklonili nevinim žrtvama Srebrenice, Srebrenice koja predstavlja simbol bespotrebne ljudske patnje i zločina koji pritiska sve generacije koje žive na ovim prostorima. … Mi živimo u vremenu u kojem još uvijek nažalost, na našu veliku žalost i ponekad i sramotu, postoje ljudi koji još uvijek žele da ovaj zločin, ovaj magnum crimen kakav je bio u Srebrenici, i druge zločine širom Bosne i Hercegovine i prostora na kojima su se dešavala ratna zbivanja da zaborave, da prekriju, da izazovu konfuziju, da izazovu zabunu, da spriječe da individualizujemo krivce i da slobodno i jasno kažemo da ti koji su to učinili nijesu prijatelji svog naroda nego njegovi najveći i definitivni neprijatelji“, kazao je ministar Vlahović novinarima nakon posjete upriličene 8. novembra 2004. godine, samo godinu i po nakon otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima.

Vrijeme rezolucija

Skupština Crne Gore je donijela 9. jula 2009. Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici kojom „najoštrije osuđuje zločin počinjen nad preko 8.000 civila u Srebrenici u periodu između 11. i 19. jula 1995. godine, kao i sva druga zlodjela počinjena tokom sukoba 1991 – 2001. godine na prostorima bivše SFRJ“.

Uslijedile su godine u kojima je Crna Gora redovno 11. jula slala zvanične državne predstavnike na obilježavanje Dana sjećanja. Tako je bilo sve do kraja 2020. kada je Bošnjačka stranka predložila da Skupština Crne Gore donese rezoluciju kojom će se izjasniti o genocidu u Srebrenici

„Usvajanjem rezolucije o priznavanju genocida u Srebrenici Crna Gora bi još jednom napravila snažan i važan iskorak u očuvanju trajnog mira u regionu“, kazao je u obrazloženju prijedloga ppredsjednik Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović.

Skupština je 17. juna 2021. izglasala Rezoluciju kojom, među ostalim, „najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici“ i „poziva nadležne institucije na primjenu pozitivnih propisa kada su u pitanju radnje i djela javnog negiranja postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici“.

Donošenje Rezolucije funkcijom je platio ministar pravde Vladimir Leposavić čije je razrješenje dužnosti zatražio premijer Zdravko Krivokapić.

„Nijesam predložio da se ministar Leposavić razriješi samo zbog izjave u vezi sa Srebrenicom. On, ali i svi ministri ove Vlade, moraju dobro znati da lične stavove podrede opstanku Vlade“, kazao je premijer na konferenciji za medije 5. aprila 2021.

Leposavić je nedjelju dana ranije izjavio da Haški tribunal, koji je zločine nad Bošnjacima počinjene u području Srebrenice 1995. klasifikovao kao genocid, nema legitimitet.

Te godine u Srebrenici je 11. jula bio predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Koliko je posjeta predsjednika Đukanovića bila dostojanstvena, toliko je godinu kasnije posjeta premijera Dritana Abazovića ispala skandalozna. Neumjesna izjava dana 11. jula 2022. da „genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima“ i da ga „nijesu počinile vojske, nego politike“ izazvala je lavinu reakcija.

Među brojnim reakcijama osude ove izjave ističe se saopštenje Islamske zajednice u BiH koja je ocijenila neprihvatljivim pokušaj relativizacije genocida u Srebrenici.

„Islamska zajednica očekuje da gospodin Abazović, zbog funkcije koju obnaša, objasni šta je mislio pod tvrdnjom da u Srebrenici nisu ubijani Bošnjaci zbog njihove vjerske i nacionalne pripadnosti, da nije odgovorna pred međunarodnim sudovima presuđena vojska i njeno rukovodstvo, koje se time amnestira, te koje su to politike, a ne politika koju su odgovorne za te zločine. Za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini je neprihvatljiv bilo kakav pokušaj relativizacije zločina genocida, bilo kakvo dijeljenje odgovornosti i izbjegavanje da se nedvosmisleno utvrđene i pred međunarodnim sudovima presuđene činjenice nazovu pravim imenom. Od premijera Abazovića se očekivalo da nedvosmisleno osudi počinioce i negatore genocida u Srebrenici, a ne da dodatno produbljava bol majki i porodica žrtava genocida“. navedeno je u saopćenju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala je 23. maja 2024. Rezoluciju o genocidu u Srebrenici kojom se traži da se 11. jul proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Rezolucija osuđuje poricanje genocida kao istorijskog događaja te veličanje onih koje su međunarodni krivični sudovi osudili za ratne zločine.