19.07.
21:58h
Često ne vjerujem nikome.
I sebi – samo do pola.
Od noćas – i u sopstvene oči počinjem da sumnjam.
Jesam li lud?
Mislim da nisam.
A sto-posto, jesam.
Čim sam normalan ostao nakon čitanja odluke Vrhovnog suda Crne Gore o produženju pritvora za Zorana Lazovića.
Tamo piše da su nakon ulaska Belivuka i Miljkovića u Crnu Goru, kada ih je “pustio” Lazović, oni počinili najteža krivična djela.
To ni tužilac nije rekao. Niti igdje pominje.
Ta djela su počinjena nakon što su lica ušla u drugom periodu u Crnu Goru – ilegalno.
Vrhovni sud nije čitao spis.
Bruka.
Blam.
Sramota.
Sutkinjo Vučković, ni Vi ni izvjestilac Vam, otvorili spis nijeste. Čim ste ovo mogli da napišete.
Da li Vas je sramota ovog skandala koji košta tri mjeseca zatvora?
Da li Vam je muka što ste u odluci ubacili termin… uznemiravanje javnosti …
Koji je izbačen prije sto godina iz odluka o pritvoru.
P.S. Zbog navale stida zbog svega ovoga, samo da Vam poručim:
Moć se vrši da bi se imala, zato se nakon sticanja ne sanja.
Ko ne sanja, tome je noć čisti gubitak.
P.S.1. Izgleda da je život račun. Jer je računica sve na svijetu.
Ovom.
I onom.
Mada, sutkinjo Vučković za život treba samo jedno.
Spuštanje kroz sebe.
Što je Lazović u zatvoru već uradio.
Upoznavši Crnogorce.
I Srbe.
Za ostale, nije kasno.
