JEDAN NAROD JEDNA ISTORIJA 28. SEPTEMBAR-MEĐUNARODNI DAN BOŠNJAKA

Božidar Proročić

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Kroz moje odrastanje i sazrijevanje, od početka devedesetih pa sve do danas, bio sam svjedok mnogih bolnih, tužnih i teških stranica koje su ispisane nad Bošnjacima. Premda je bilo vrlo malo trenutaka radosti, one su pripadale tek rijetkima. Prošli su kroz teške muhadžirske puteve na prostorima Zapadnog Balkana, proživjeli su progonstva, stradanja, deportacije, genocid, pljačke, silovanja i ubistva uništavanje kulturnih dobara i pljačku imovine. I dok su Bošnjaci prolazili kroz ove strahote, osjećao sam se bliže njima u bolu nego u radosti, jer radost je pripadala samo rijetkima. Kada sam sa njima dijelio sreću, to nije bila samo njihova sreća – to je bila i moja sreća. A kada sam sa njima dijelio bol, ta bol je postala i moja bol.

 

Ali ta bol, taj krik, nije bio onaj poznati Munkov krik, (urlik) već krik Huseina Bašića, krik jednog bošnjačkog naroda i jednog bošnjačkog sina kojeg je malo ko istinski čuo, bez obzira na to koliko bio glasan. Iako su oči velikog insana, Huseina Bašića, zauvijek sklopljene 2007. godine, stranice njegovih knjiga, pisama, besjeda i poezije nastavljaju svjedočiti o toj neizbrisivoj boli. Iz svake njegove riječi probija ta tuga, dotiče nas iznova kroz stihove, podsjećajući nas na teret prošlosti i nepravde koje su Bošnjaci proživjeli. Njegovo djelo živi i dalje, poput svjetionika u vremenu, čuvajući svjedočanstva stradanja, ali i snagu naroda koji, uprkos svemu, opstaje i nastavlja da diše, da stvara, da prkosi zaboravu.

 

I danas na Međunarodni Dan Bošnjaka, emocije su posebno jake. U oku zaiskri suza a ja pokušavam zapisati svoje misli, jer za drugo snage nemam. Proživljene tragedije, prošlost ispunjena patnjom i dalje odjekuju u srcima onih koji pamte i nose breme istorije. Danas je dan kada se sjećamo svih Bošnjaka koji su prošli kroz teške stranice prošlosti, ali i dan kada se prisjećamo snage, istrajnosti i nepokolebljivosti naroda kojem pripadaju. Husein Bašić, čiji krik nije utihnuo ni nakon njegovog odlaska, ovjekovječuje bol i nadu jednog naroda. U svom romanu „Tuđe gnijezdo“ zapisao je riječi koje odjekuju i danas, kao vječni podsjetnik na gorku istinu o životu: „Cijelog sam života gučio nadu da će pravi život tek doći. Sada sam pred otvorenim grobom da sahranim i ovo dugo spremanje, za koje, nisam htio da vjerujem da je bilo jedini život koji imam.“

 

Bašićeve riječi duboko pogađaju, jer u njima se ogleda sudbina mnogih Bošnjaka – vječno iščekivanje boljeg života, nade koja nikada nije u potpunosti nestala, ali i suočavanje sa surovom stvarnošću. Na ovaj dan, kada slavimo Međunarodni Dan Bošnjaka, sjećamo se te istine – prošlost nas oblikuje, ali nadu ne gubimo, jer ona je srž bošnjačkog opstanka. Bašić nas opominje da iako je bol neizbježna, život mora biti proživljen, ma kako težak bio. Danas dok zapisujem ove misli, svjestan sam da borba Bošnjaka nije završena. Njihova snaga, hrabrost i volja za životom ostaju utkane u svaku suzu u svaki stih, u svaku riječ.

 

Pišem i uvijek ću pisati. Sjećam se i uvijek ću sve podsjećati. Ne dopuštam da vrijeme izbriše strašne stranice bošnjačke istorije i ne želim da zaborav prekrije teške rane koje su Bošnjaci pretrpjeli. Nasilno pokrštavanje Bošnjaka i Albanaca u Plavu i Gusinju 1912. godine, od strane crnogorskih i srpskih oficira bez trunke časti i morala, genocid u Šahovićima 1924. godine, pokolj Bošnjaka na teritoriji Bijelog Polja i Pljevalja 1943. godine, kada su četničke jedinice Pavla Đurišića i Draže Mihailovića ostavile neizbrisiv trag nasilja i smrti. Sjećamo se Bukovice, 1992-1995, đe su zločini i etničko čišćenje odnijeli živote i dostojanstvo mnogih nevinih. Stradanje porodice Klapuh, otmica iz voza na stanici Štrpci, deportacija Bošnjaka iz Herceg Novog, predanih direktno u ruke srpskih zločinaca – to su događaji koji ostaju urezani u kolektivnom pamćenju.

 

Ostaju nam samo sjećanja, jer kajanja se ne dožive, ne osjete. Ja kao Crnogorac, ne želim da nosim taj teret na svojoj duši, tu mrlju na svom narodu. Mnogo je zla bilo a zlo je nažalost, mnogima bilo putokaz kroz teške godine stradanja. Husein Bašić u svom djelu „Tuđe gnijezdo“ govori riječima koje kao da odzvanjaju iz dubine vaše prošlosti: „Ostalo je dugova još, nije sve tvoj otac mogao da podmiri. Trebaće još straha, a on se najbolje ugoni u kosti onima koji ne mogu i ne smiju da uzvrate.“

 

Te Bašićeve riječi oslikavaju surovu stvarnost – dugovi zla koje je učinjeno i strah koji je usađen u one koji nisu imali načina da se odbrane. Strah je bio oružje a ti koji su sijali strah, ostavili su za sobom generacije koje se sjećaju, koje pamte i koje neće prestati podsjećati na nepravde i zločine. Ne želim, kao Crnogorac, da nosim breme tih nepravdi, ali ih se moram sjećati. Moram ih zapisivati, jer dok pišemo, pamćenje ostaje živo. Zlo se ne smije zaboraviti, jer zaborav rađa nova zla. Naša je dužnost da se sjećamo, da učimo, da podsjećamo druge – kako  se zlo nikada više nebi ponovilo.

 

Zato, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, neka Međunarodni dan Bošnjaka vama u Crnoj Gori, kao i Bošnjacima širom Evrope, Zapada i dalekih obala Sjedinjenih Američkih Država, bude ispunjen ponosnim očuvanjem vašeg identiteta, bosanskog jezika, islamske vjere i bogate tradicije. Na ovaj dan sjetimo se svih onih hrabrih šehida koji su položili živote u odbrani vaše zastave, koju ponosno krase ljiljani kao simbol vaše nepokolebljive borbe za slobodu i pravdu. Budite ono što ste uvijek bili – narod slobodan, dostojanstven i ponosan, neraskidivo povezan sa evropskim vrijednostima i globalnim tokovima a istovremeno čvrsto vezan za moju i vašu Crnu Goru. Njegujte svoje korijene i budite ambasadori mira, suživota i zajedništva, kako unutar svojih zajednica, tako i među narodima širom svijeta.

Još mnogo godina i decenija je pred nama da zajedno izgradimo bolji, ljepši svijet, ispunjen razumijevanjem, solidarnošću i napretkom. Neka ovaj dan bude podsjetnik na sve što jesmo i što tek možemo postati – čuvari tradicije, graditelji budućnosti i most između kultura i civilizacija. Sa ponosom i snagom, neka svaki Bošnjak širom svijeta slavi svoj identitet a naš zajednički san o pravednijem i mirnijem svijetu neka bude putokaz u svim budućim vremenima.