Piše: Faiz Softic
Ovaj put neću se baviti širom analizom prvog obimnijeg djela Seada Ramdedovića – Strah od imena. I to iz nekoliko razloga: prvo, ne volim pretjerano „cjepidlačenje“ u tuđem tekstu, jer, u to sam siguran, potencijalnog čitaoca nekada skreće na krivi put i ubija mu želju za čitanjem; drugo, zbog nekoliko vrlo važnih obaveza koje su me zapljusnule ovih dana – ne stižem iščitati roman do kraja i treće – ubrzo će njegova promocija na festivalu „Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“, pa će to biti prilika da se o romanu više i temeljitije govori.
No, nisam mogao odoljeti a da se ne oglasim i da širokoj čitalačkoj publici najavim istinsko prozno djelo, roman koji će se, posve sam siguran, s radošću čitati i mnogi fragmenti dugo, dugo pamtiti.
Usud bihorskih seljaka je, zapravo, zajednički usud mnogih kojima je suđeno da život živuju u ruralnim krajevima Balkana.
Reljefni likovi Seada Ramdedovića prolaze kroz pakao kakav se skoro ni zamisliti ne može. Sve je to majstorski literarno upakovano, te neobičnim metaforama i manirom nadarenog pripovjedača, odslikao da se nekada i sami nađemo u vrtlogu zbivanja.
Pisac koji iskuje ovakvu rečenicu – zaista jeste pisac:
„Malene kuće bile su rasute po brežuljcima, zaklonjene od oštrih planinskih vjetrova, između dva prevoja, kao pod pazuho“, ovdje možda fali na kraju riječ „sakrivene“, ali i bez toga rečenica funkcioniše i pokazuje zabito bihorsko selo iz davnih vremena.
Tu, na sreću, više i nema kućica, nema više brvana sa kojih otpada blato kojime su lijepljene – sada su tu moderne kuće na spratove sa kovanim ogradama, a pored mnogih su i bazeni, ali je to živopisno selo iz davnih vremena Ramdedović sačuvao u svom romanu, te samo ovom rečenicom svjedoči da se pred nama nalazi izuzetan roman, a da je autor potpuno sazrio i spreman se nositi sa velikim temama.
Za ovaj roman će se tek čuti!
Sa temom romana poodavno sam upoznat, te sam još tada slutio da je to nukleus iz kojega će nastati veliko prozno djelo. I bio sam u pravu.
Zasad toliko…