Kada se govori o nekom knjizevnom djelu s namjerom da se da sud o njegovoj vrijednosti mora se govoriti o najmanje dva njegova aspekta: Literarnoj vrijednosti djela, po parametrima koje knjizevna pravila propisuju i to se prvenstveno odnosi na kompoziciju djela koje bi kako nas profesori knjizevnosti uce moralo imati glavu, tijelo i rep i vjestini stvaranja slika po principu kada opisujes kisu da citalac osjeti vlagu na hartiji koju iscitava.
Opisi pejzaža Bihora su ono gdje Ramdedovic najbolje pokazuje da cvrstokoraca putem koji su utabali mnogi bihorski pisci i pripovjedaci a Camil Sijaric ga je ucrtao u mapu evropskih puteva. Njegove slike su realne s ukusnom dozom simbolike i mistike. On naprimjer za zlu kob porodice glavnog junaka kaze. Sudbina nije dala da hodaju suvih obraza. Lako se da zakljuciti da se radi o nacitanom piscu koji se drzi starog pravila procitaj sto pa napisi jednu knjigu.
Stara kineska poslovica kaze: Slika govori vise od hiljadu rijeci. Kada bismo nakon procitane knjige naslikali sliku pod utiskom hiljadu Ramdedovicevih rijeci bila bi to crna boja sa bijelim poljima koja nestaju. Zasto crna bija bice jasno svakom citaocu vec na samom pocetku romana. Gdje su ta bijela polja i zasto nestaju? Dacemp par primjera: Jedan stravican pokolj prezivi mlada bremenita nevjesta. Nada da ce Fatma i njeno dijete zivjeti brzo se gasi. Dijete umire kao sto je umrlo mnogo bihorske djece prije nego li dobiju ime.Puna su bihorska groblja malih bezimenih mezara. Glavni junak Seko se zaljubi u mladu i lijepu Mejru. Mejrine oci takodje zasijaju, ponadamo se da ce zivjeti zajedno dugo i srecno no Sekove prosce Mejrin babo isprati rijecima: Dzaba ste cijepali opanke. Seko konacno nadje ljubav svog zivota i pocinje jedan zivot protkan razumijevanjem i porodicnom toplinom ali sudbina nije dala da to potraje te se Sekov zivot zavrsava ludilom.
Svoje slike Ramdedovic slika na crnom platnu pa cesto i crnom bojom. Pomislicete to je apsurdno ali kada dodjete do scena silovanja i klanja djece ili umiranja od gladi shvaticete da se crnim moze slikati na crno.
Drugi aspekt ocjene nekog djela je njegov doprinos administrativnim jezikom receno dokumentaciji i arhiviranju istorije nekog podneblja. Taj aspekt imaju samo znacajna knjizevna djela a ovaj roman to svakako jeste. Pomislicete pa to rade istoricari. Da, ali se istorija prekraja pa kada je istoricari pod stapom politicara prekroje lako ono sto je bilo na dnu bude gore a na dno se baca ono sto bi za vijek vijekova moralo biti gore.
Ova knjiga je svojevrsna stogodisnja panorama Bihora. Pisac nije oklijevao da ode u sirinu i da opis niza stvarnih dogadjaja koji su utkani u bit bihorskog covjeka. Daje on sud i o moralnim vrednotama bihoraca o njihovim manama i vrlinama. Tako saznajemo da se prije stotinak godina bogastvo mjerilo posjedovanjem ili ne volova a danas brojem soba novosagradjenih kuca. Zapaza autor da se u Bihoru zlo dugo pamtilo a dobro brzo zaboravljalo otud izreka: Sto mu dobara ucini a jedno ne bice kao da mu nijesi nista uradio. Pomislimo u neko doba citajuci ovo djelo da autor prezire Bihor i Bihorce ali nas on ipak demantuje donoseci sliku Bihoraca:
A znas l,i crnjo, koliko je dobar nas narod. Isklesan od kamena bihorskog prekaljen gladju i ratnim pustosenjima. Uvijek nekom na putu, ni kriv ni duzan. Ova knjiga tretira sto godina i komotno se mogla zvati sto godina nesrece. Juce smo saznali da se autor dugo lomio oko naslova i odlucio da to bude STRAH OD IMENA Promjena imena kao spas. Da ili ne? Mogli bismo raspravljati danima. Imali bismo debele razloge za i protiv. U vozu na stanici Strpce ime je ubijalo vlasnika. Promjena imena Seku nije donijela nista dobro naprotiv.
Lik Ljuba je iskoriscen da se ukaze na jednu kolektivnu karakteristiku Bihoraca a to je cinjenica koja i danas vlada da je tudje i strano bolje nego svoje. Tesko ce nas narod pohvaliti svoje a strance je spreman dizati visoko. I Ramdedovic svjesno ili ne ponasa se po ovoj matrici te je Dragan, Sekov sin koji lici na Bihorce, zao a Milos koji lici na neke druge dobar.
Roman se završava trackom nade, pravdom nije mogao jer je ona davno pokopana.
Remzija Ajdarpašić, književnik