Već na prvom čitanju proze Seada Ramdedovića (kome je ovo četvrta objavljena knjiga) dakle na samom početku, u prvim rečenicama koje otvaraju roman, čitalac je osvojen jednom od važnih osobina dobre proze, a to je komunikativnost i slikovitost dramatičnih i sudbinskih umjetničkih slika.
“Strah od imena” prvi je roman Seada Ramdedovića. Izdavač izdavačka kuća Almanah iz Podgorice.
Roman je uglavnom baziran na istinitim događajima ljudi sa prostora Bihora ali dijelom ima i fikcije kao i u svim romanima. Knjiga je, kao što su primijetili i recezenti i čitaoci, duboko reflektivno i emotivno sažeto djelo koje istražuje univerzalne teme, ponajviše identitet, kroz prizmu lokalne tradicije i kulture bihorskog kraja. Ovo je nadasve uzbudljva i traumatična priča ispisana ljudskim jezikom, ne nudi nikakve odgovore niti nameće tumačenja koja nijesu svojstvena savremenom čovjeku. Autor je na ovom roman, koji istražuje porodičnu čast, istoriju i identitet, kako i sam kaže, radio pune tri godine a govori o sudbini jednog mladića koji je htio da bude neko drugi, promijenivši ime i prezime a na ovakvim književnim izazovima teško je biti emocionalno distanciran, što je i nužno radi objektivnog opisivanja krajnje diskutabilnih društveno-istorijsko-političkih a na kraju krajeva i ljudskih. Kako je književni kritičar Petar Arbutina apostrofirao u pogovoru romana priča se fokusira na porodicu Rama, čija sudbina kroz generacije reflektuje univerzalne borbe ljudi u ruralnim sredinama. Glavni lik, Šeko Rama, odrasta u siromaštvu, u maloj planinskoj kući, suočen s teškim životnim izazovima, ali i s dubokim unutrašnjim previranjima. Njegova porodica, koju predvode roditelji Ahmo i Ismihan, prolazi kroz niz tragičnih događaja, a centralna tema romana postaje borba za preživljavanje u surovim uslovima. Kroz bogate opise prirode i svakodnevnih izazova, Ramdedović oslikava surovost života, gdje su siromaštvo, glad i nesigurnost stalni pratioci likova. Jedna od ključnih scena u romanu odnosi se na gradnju kuće, simbol težnje za stabilnošću i sigurnošću. Međutim, ovaj simbolički čin biva prekinut tragičnom nesrećom, kada eksplozija odnosi život Ahmovog komšije Banju. Ovaj tragični događaj nagovještava težinu života koji će likovi nastaviti da vode, bremeniti nesrećama i praznovjerjem. Ramdedović na poseban način istražuje i temu porodične časti i identiteta, gdje prošlost likova oblikuje njihove sadašnje odluke i odnose, ističući cikličnu prirodu istorijskih dešavanja i međuljudskih sukoba kao jedan od pokušaja da se čovjekova zamršena psiha objasni, uvodi – u relativno nestabilnom i do kraja neobjašnjenom trenutku – pojmove porijekla i samosvjesnosti o pripadanju, kao nagone ka životu i ka smrti, pojednostavljujući na taj način nerazmrsiv splet sila i instinkata, misli i osjećanja (takođe, neodvojivih, iako imamo već ukorijenjenu naviku da zamišljamo kako su to dva sasvim nezavisna polja, stvari glave i stvari srca).
I sam autor će na ovoj promociji priznati da je ova knjiga drugačija od njegovih prethodnih, upravo zato što je okrenuta „ka unutra“, introspektivnija, intimnija, stišanija – kako već dolikuje stanjima u kojima se preispituju unutarnji život i ovako ozbiljne teme. No, ona zbog toga nije i zatvorenija, čitaocu je stilom i iskristalisanim rečenicama omogućeno da ga prati, jer se taj unutarnji život reflektuje na spoljašnju sferu, pa njegov duh bira sitnice koje će uveličati lupom i tako od njih sagraditi vjernu sliku svega ovoga što pisac Ramdedović pokušava da nam prenese i saopšti.
Jezik u ovom romanu ima posebno značajnu ulogu, jezik bogat dijalektizmima i lokalizmima, jezik kojim se Ramdedović naslonio na nadaleko čuvenu bihorsku književnu baštinu a imao je i na koga u čitavoj plejadi naših najznačajnijih pisaca od Ćamila Sijarića do Faiza Softića.
Sve u svemu, nadasve zanimljiva i vrijedna knjiga koja će, iskreno se nadam, lako naći put do čitalaca kako u Crnoj Gori tako i u dijaspori.
Dino Burdžović, književnik
