Piše: Božidar PROROČIĆ
Crna Gora je specifična po mnogo čemu – po svojoj veličanstvenoj prirodi, bogatoj istoriji i nepokolebljivom duhu svojih ljudi. Međutim, postoji jedna nevidljiva nit koja često oblikuje naše međusobne odnose, odluke i postupke – SUJETA. Ova emocija, duboko utkana u našem mentalitetu, (možda čak i više nego kod ijednog od naroda na Blkanu) ponekad djeluje kao pokretačka sila, ali mnogo češće kao prepreka. U Crnoj Gori SUJETA je svojevrsna kultura, dio neizgovorenog društvenog koda. Ona je spoj gordosti i straha, vječite potrebe za priznanjem i straha od marginalizacije. U svakodnevnom životu, SUJETA se ogleda u mnogim formama – od neprihvatanja kritike, preko nadmetanja u najmanjim stvarima do nesposobnosti da se prizna TUĐI uspjeh.
SUJETA je mač sa dvije oštrice ljudske psihe a u Crnoj Gori, ona je često više od toga – društveni fenomen koji se proteže kroz sve sfere našeg života. Istovremeno, sujeta je često refleksija marginalizovanih pojedinaca, intelektualno-moralnih patuljaka, čije ambicije ne dosežu visine njihovih želja, ali čiji ego ne poznaje granice.
Ovi pojedinci, koji dolaze najčešće iz običnih slojeva društva, frustrirani sopstvenim ograničenjima i nedostatkom ličnog intelektualnog kreda i rada, često ulažu ogromnu energiju u stvaranje iluzije veličine kako bi nadomjestili vlastite nesigurnosti, pa čak i neuspjehe. Njihova SUJETA postaje odbrambeni mehanizam, paravan iza kojeg skrivaju prazninu svog stvarnog doprinosa. Umjesto da se posvete samousavršavanju, oni pribjegavaju manipulaciji, kritikama bez osnova i nezasluženom osporavanju tuđih uspjeha, gradeći svoj status na degradaciji drugih. Njihova potreba za priznanjem, iako često neutemeljena, prerasta u nepodnošljivu težnju da budu viđeni i uvaženi u društvu koje, ironično, možda ni ne prepoznaje njihov trud. Tako se njihovi postupci svode na prividnu borbu za priznanje, dok izostaje stvarna kreativnost, rad i intelektualna dubina koja bi ih učinila dostojnim pažnje.
Ova vrsta SUJETE nije samo individualna slabost već i društvena opomena – podśetnik koliko je važno vrednovati trud, iskrenost i autentičnost a ne težiti površnom sjaju koji skriva pukotine unutar ličnosti. Na kraju, ti pojedinci ostaju zarobljeni u sopstvenom vrtlogu nesigurnosti, nesposobni da shvate da se prava veličina ne gradi na omalovažavanju drugih, već na sopstvenom rastu i doprinosu zajednici.
U književnosti, sujeta se manifestuje kroz netrpeljivost prema tuđem stvaralaštvu, kroz jalovu kritiku ili prenaglašavanje sopstvene važnosti. U likovnoj umjetnosti, ona se često skriva iza neosnovane veličine djela ili nezadovoljstva što nije prepoznat „genije“ đe genija možda ni nema. Na političkoj sceni, SUJETE postaje oružje za obračune, za isključivanje svakoga ko se usudi da postavi pitanje ili ponudi viziju drugačiju od njihove. U sportu, ona prerasta u nepriznavanje tuđeg trijumfa, dok u medicini i javnom životu SUJETA može ugroziti osnovnu humanost i kolegijalnost.
Ti intelektualno-moralni patuljci često grade kule od karata na temelju svoje SUJETE. Njihov svijet je ispunjen pretencioznim obećanjima i neostvarenim ambicijama, đe dominiraju kompleksi i nesposobnost da se sagleda šira slika. Ali SUJETA nije samo problem pojedinca – ona je i simptom društva koje često podstiče takvo ponašanje.
SUJETA KAO KORIJEN MRŽNJE
SUJETA je početak suptilnog, ali razornog procesa koji vodi do mržnje. Ona nije samo trenutak nezadovoljstva sobom, već trajna emocija koja pojedinca pretvara u zarobljenika sopstvenih nesigurnosti. Sujeta rađa zavist – tiho i uporno, dok ogorčenost raste poput plamena, pretvarajući se u mržnju koja ne donosi ništa osim destrukcije. Kada SUJETA pređe granicu, postaje opasno oružje koje pogađa ne samo one ka kojima je usmjerena, već i one koji je nose. Pojedinac ispunjen SUJETOM doživljava tuđi uspjeh kao prijetnju, kao podśetnik na sopstvene neostvarene ambicije. Umjesto da uči i unaprijedi svoje znanje, on postaje opsjednut uništenjem onih koji su postigli nešto više. Takva osoba troši vrijeme i energiju na omalovažavanje i sabotiranje, dok zaboravlja da je jedina prava borba ona sa sopstvenim slabostima. SUJETA, u svojoj srži, nije ni snaga ni hrabrost. Ona je krik nemoći, odraz unutrašnje praznine i nesposobnosti da se prepozna sopstvena vrijednost. Hrabar i jak pojedinac nikada neće pribjeći mržnji. Umjesto da zavidi, on se raduje tuđem uspjehu jer zna da je svaki napredak dio šire slike ljudskih uspjeha.
SUJETA i MRŽNJA nikada ne dolaze iz znanja, jer znanje je sloboda a sujeta zarobljava. One nastaju iz neznanja – nepoznavanja sebe, svojih sposobnosti i potencijala. One su rezultat nesposobnosti da se prepozna ljepota i vrijednost sopstvenog i tuđeg rada. Takvi ljudi ne znaju za radost stvaranja, jer su previše zauzeti destrukcijom. Kako sujeta prelazi u mržnju? To je proces u kojem nezadovoljstvo sobom prelazi u potrebu za destrukcijom drugih. Počinje ośećajem inferiornosti, nastavlja se zavisti a završava ogorčenošću i mržnjom. Takva mržnja ne poznaje granice – ona ruši mostove, uništava odnose i guši svaku mogućnost saradnje i zajedništva.
SUJETA I MRŽNJA su poput otrova koji sporo djeluje, prikrivene i podmukle, jer njeni ,,vladari iz sjenke“ nemaju hrabrosti da se suoče sa vama otvoreno. Oni su intelektualni patuljci, hijene iz prikrajka, koje nemaju ni moralne ni intelektualne snage da prihvate vaše uspjehe, suoče se sa vašim radom, ili odgovore na vaše argumente. Njihova nemoć da se uzdignu do nivoa dostojnog dijaloga i intelektualnog poštenja otkriva suštinsku slabost njihove ličnosti. Takvi ljudi „operišu“ u sjenkama, koristeći spletke, ogovaranja i skrivene napade kao svoje JEDINE ARGUMENTE. Njihova sujeta im ne dozvoljava da priznaju da je vaš trud, znanje i rad plod vaše posvećenosti i sposobnosti. Umjesto toga, oni biraju put zavisti i mržnje, koji ne vodi ni njihovom rastu, ni njihovom zadovoljstvu.
SUJETA I MRŽNJA nikada neće pobijediti ljubav, hrabrost i snagu znanja. Ljubav je suština ljudskog postojanja – ona budi, podstiče i stvara. Hrabrost je ključ za suočavanje sa izazovima, dok znanje osvjetljava put i donosi jasne vizije. Nasuprot tome, sujeta i mržnja ostaju zakopane u tami sopstvene destruktivnosti, nesposobne da ponude išta osim privremenog zadovoljstva u pokušaju da umanje vrijednost drugih. Oni koji su ispunjeni ljubavlju i znanjem ne traže sukob, već saradnju. Njihovo srce i um su otvoreni za dijalog, za rast i za razumijevanje. SUJETA I MRŽNJA ne mogu opstati u takvom okruženju, jer su one plod neznanja, nesigurnosti i nemoći. Ezopova mudrost da zlobnik može promijeniti izgled, ali ćud nikada, duboko odjekuje u ovom kontekstu. Oni koji su vođeni sujetom i zlobom mogu naizgled promijeniti ponašanje, ali suština njihovog karaktera ostaje ista. Takvi ljudi se ne mijenjaju istinskom samospoznajom ili rastom, već samo prilagođavaju svoje maske kako bi nastavili svoje destruktivne namjere. Njihova SUJETA ih čini zarobljenicima sopstvenih slabosti a njihov zlobni duh ostaje vječita prepreka napretku.
Međutim, Crna Gora ima i drugu stranu – onu koja diše ljubavlju, hrabrošću i znanjem. To su ljudi koji uprkos svim izazovima pronalaze način da grade i podstiču druge. Takvi pojedinci znaju da je prava veličina u skromnosti a ne u SUJETI, u saradnji a ne u konfliktima u stvaranju, a ne u destrukciji. Ako Crna Gora želi da zaista napreduje, mora se osloboditi ovog „CARSTVA SUJETE“ koje guši njen potencijal. Vrijeme je da se prepoznaju i cijene prave vrijednosti – rad, trud, znanje i međusobno poštovanje. Za to je potrebna promjena svijesti, prepoznavanje destruktivnih obrazaca i hrabrost da se biraju svjetlost i istina umjesto tame i zablude. Samo tada će Crna Gora izaći iz sjenke SUJETE i zakoračiti ka svojoj pravoj veličini.
Borim se i boriću se uvijek za Crnu Goru koja gradi mostove među ljudima a ne zidove podjela; za Crnu Goru koja poštuje i čuva bogatstvo svojih naroda – Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, muslimana, katolika, pravoslavaca i svih drugih, bez obzira na njihovu vjeru, kulturu ili identitet. To je Crna Gora kakvu volim, Crna Gora kakvu sanjam i kakvu jedinu priznajem kao svoj dom – dom svih njenih naroda. Ma koliko sinovi mračnih naci-nacionalističkih ideologija mržnje, zla i sujete pokušavali da uguše taj san, moja vizija i ljubav prema ovakvoj Crnoj Gori ostaju nepokolebljiva. Njihova mržnja je samo dokaz njihove slabosti a njihova sujeta odraz njihovog neznanja. Oni se bore za podjele a dobri ljudi bore se za jedinstvo. Oni šire tamu, dok dobri ljudi šire ljubav, razumijevanje sa vjerom u bolje śutra.
Crna Gora nije velika samo po svojoj istoriji i ljepoti, već i po bogatstvu različitosti koje nosi u sebi. Njena snaga leži u suživotu u poštovanju među ljudima različitih vjera i nacija u harmoniji koja nadilazi sve razlike. To je zemlja koju nosim u srcu i koju vidim kao uzor mnogim drugima – zemlja koja ne pripada samo jednom narodu, već svima koji je vole i koji u njoj vide svoj dom. Zato neću stati, neću ćutati i neću odustati. Moj cilj je Crna Gora koja pripada svakome, Crna Gora koja će biti simbol kulturne i duhovne snage, zemlje u kojoj različitosti nisu prepreka, već bogatstvo. Borim se za Crnu Goru čija će budućnost biti slobodna od sjenki mržnje, zavisti i sujete, za državu koja gradi, koja se raduje i koja ujedinjuje. To je Crna Gora kakvu vidim. To je Crna Gora kakvu volim. I za takvu Crnu Goru, uvijek ću se boriti.
