Poslije takvog obimnog i ukusnog doručka, meraklijama jedna turska kahva “legne”, što bi kod nas rekli “ko budali šamar”. Te sam bez razmišljanja prihvatio i tu strininu ponudu. Amidža je već bio smotao duvan u cigaru, da ga izmeračimo uz kahvu, iako zasigurno znam da sam probio limit svojih navika u pušenju, maks jedna nedjeljno, pa ulazim u opasnost da neosjetno postanem aktivan pušač, jer sam uveliko prešao zamišljenu granicu mog navodnog uživanja u pušenju. Ali njemu je ne odbijam. Kad sam vani nikako ne pušim, ne vuče me, jedino ovdje kući kad dođem, tu osjećam taj povremeni poriv za duvanskim dimom.
“Ja ti duhanim skoro še`set godina, malo sam orijedio u zadnje vrijeme, ali prekidao nijesam nikako”. – reče mi amidža.
“Onaj fabrički nikad nijesam pušio, prob`o ga jesam, pokušav`o, ali kašljem od njega ko požežen konj”. – našali se amidža.
“Uvijek sam koristio ovaj rezani duvan, nekako mi bolje prija, ima uvijek istu aromu, neki svoj neodoljivi lezet i šmek, ne razdvajam ti se od kutije”.
“Ja ti moj amidža kašljem od svakojake, ali neopisivo volim miris duhana, mada mi se odmah nakon prvog cuga smuči i zamanta u glavi, pa mi se jednom poranije desilo, da sam se zamalo ošamutio i za dlaku nijesam “poljubio patos”, i zato mi je jedna heftično dosta”. – objašnjavam amidži koji sam ja pušač. A i kiselina mi kasnije proradi od duhana.
Prosto bespotrebno i sadistički sa moje strane.
“E, moj sinovac, nijesi bio uporan ko ja, pa da na vrijeme naučiš, ja sam uporno učio skoro cijelu godinu dana da naučim da pušim”. – kaže mi adžo.
“Nijesi mogao ranije u ljude ako nijesi pušio, pa bi te kad neđe odeš k`o nepušača uvijek nešto odvajali, kao nijesi još zrio, svileno ti grlo, kad se malo zakašlješ, terali cirkus s` tobom. Ove pušače su, čini mi se, nekako ozbiljnije svaćali, bolji im doček pripremili, bolje ih stimali, jaču mezu im na hastal servirali, raznu zgodu i ostalo. Dok su nepušači nekako bili po strani. Te sam ti ja mlad koptis`o bio da naučim, sile nije bilo, hoću i ja na zor među ljude. Pa sam savijao šta mi je pod ruku došlo, sal da naučim. Jedne prilike u ruke mi se obrete nakav duhan sa Kosova, grk ko čemer, niko nije htio bilem da ga proba, i ja ti se na njega i naučim, jazuk bilo da se baci. Imao sam drob da isteram kad bi se zakašljao, ali nijesam odustajao. Mlad sam bio, pa bi mi se rahmetli bijača, da joj dragi Allah džennet da, stalno ljutila, “ostavi se toga bijesa, otrova se dijete”, ali je ja nijesam sluš`o. Čim sam ono izistine naučio da pušim, naručiv`o sam preko jednog druga iz vojske, te bi mi ga on iz Hercegovine redovno poštom i raznim autobusima sl`o”. – prepriča mi amidža njegov početak druženja sa duhanom.
“Znaš kako ti je nekad bilo, odeš na neki veći skup, pa su se ljudi hvalili svojim duhanom, kad se otvori kutija, pa se iz nje duhan zažuti, ko vosak, da vidiš još kad zamiriše za sto meraka, takmičili su se ljudi čiji je bolji duhan”.
“Ranije ti je bilo ponos, ko je im`o dobra konja sedlanikla, plahe jake volove, krupna ovna, dobre alatke, kosu i brus, taj ti je bio pravi domaćin. U okolinu se znalo ko ima dobro odijelo, kapot, šešir, čador, cipele, sve se znalo. Pa kad bi ljudi išli neđe kod obrazita prijatelja, ili nekim poslom u institucije, u selo bi uzajmili, mađusobno su se ljudi pomagali. Pištolj veliki podobar ko je im`o, bio je na visokom glasu, na svadbu bi se sa nestrpljenjem čekalo da ga on isuče i da s`njim zapuca”.
Sjećam se jedne prilike, mali sam bio, naišao bio neki čovjek s`konjom, odnekud iz Donjeg Bihora, pred akšam i tražio konak. Htio u prijetelja na planinu, na mobu da kosi heftu dana, pa ga moj rahmetli dedo svratio i primio na konak. Ujutro mu dao svoju kosu i brus i reko mu: “nemaš ti kud gore u planinu sa ovom tvojom kosom, no uzmi moju, pričuvaj je i vrati. Gore ti je po planini ona sitna divlja trava – tipac, a ova tvoja kosa je prilično mekana, pa ćeš morat svakih deset metara da je oštriš, rastrgnut ćete, nije ti ovo za gore. A planinci, ko planinci kad nagnaju i počnu da se ćeraju i zatobom fijuću kosama, noge će ti pokidat”. – šaljivo ga je tada upozorio moj dedo.
Tako je nekada bilo, ljudi su dodavali ruku jedan drugome i od haira jedan drugom bili. Jako siromašno se živjelo, ali humanosti i bereketa je bilo na svakom koraku. Svi su bili skoro istoga imanja, što bi nekada rekli “svi su tu u pet deka”.
Kad bi se u jeku plastidbe, nebo malo natuštilo i naslutjeli prvi tamniji oblaci, pola familije bi se raštrkalo, kom vile, kom grabulje u šake i trk u komšiluk da se što prije sijeno zdene, da slučajno ne okisne.
Sada je sve drugačije, mnogo brzo se živi, jako sujetno, do surovosti gramzivo i bolesno zavidno. Približavamo se nečemu što je bila markantna karakteristika u susjedstvu, “samo da komšiji crkne krava”, što smatram civilizacijski jako poraznim i veoma opasnim. Za tako kratak period iz ljudi je, skoro pa iščezla ona prirodna i nagonska empatija, nestala je solidarnost koja je bila uz duhovnost najača ljudska karakteristika.
Zašto.
U šta se pretvara naše društvo.
Nakotilo se na sijaset poltrona i ulizica, buljuk špijuna i prodanih duša, da su uveliko nadvladali i potisnuli, onu karakterističnu dobrotu koja je krasila ondašnje Bihorce.
Nasmijala me jedna priča, kad je poranije umro neki naš čovjek, pa su tu neki iz sprdnje i henge otišli navodno da “nazdrave glavu” jednom komandiru ondašnje milicije, mislim da se Ćeranić prezivao, sa opaskom da mu je otišao najbolji špijun, a on im je brzo uzvratio “podugačak je red drugih koji jedva čekaju da zauzmu njegovo mjesto, ne brinite”. Što jasno aludira da je to špijuniranje u narodu toliko rasprostranjeno i popularno, da nema naznaka da će u skorije vrijeme nestati, nego naglo i nezaustavljivo jača i nemilosrdno osvaja i ulazi u svaku poru, u svaki društveni sloj.
Kukavno je došlo vrijeme.
Jedan mi je kolega sa posla pričao kako su negdje u Timočkoj krajini, tačnije u njegovom selu, uspješno istrijebili i potamanili sve tamošnje špijune. Kaže on meni, da se sakupila jedna veća grupica dobrih i iskrenih mladića, i kad su saznali, ko sve i za šta radi i špijunira za policiju, za političare, za neke lokalne lupeže, sve su ih redom, strpljivo jednog po jednog uporno pratili i hvatali pa i prebijali od batina, da su ih ućutkali do te mjere da su se, svi od svakoga plašili i nijesu smjeli da im debelo platiš otići dalje da špijuniraju.
Primio im se zapis, što im je omladina “ispisala”.
Trebalo bi, valjda, da ima i kod nas još onih dobrih i poštenih mladića, pošto špijuna imamo za izvoz, pa im ustupam ovaj provjereni recept moga kolege, za džabe, neka probaju, pod garanciju uspijeva.
Omladino, meni iskreno, ni iz džepa ni u džep, na vama je.
Ili ćete i vi “pisati” našim špijunima i poltronima, ili će vas oni, i dalje, o crnome jadu zabavljati.
Lani mi je čovjek pričao da mu je dolazila policija kući u pretres, tražila neko oružje. Bio u svatove, pa kad su uzeli nevestu, on šenlučio, te ga neko od prisutnih prijavio, pa ovi nakon pet-šest dana došli to oružje da traže. Policajac mu kasnije nasamo rekao da su sjutradan, nakon prosidbe, četvorica došli u stanicu da ga prijave, jedan rekao da je pucao iz pištolja, drugi da je iz puške, ali ovaj treći-najjači izjavio da je pucano iz automacke. Četvrti bio skroman, nije znao iz čega je pucano, ali pucano jeste, demek garantovao da je iz bojevog oružja. Ne da su slagali nego i podosta dodali i uveličali. On nabavio neki jači rafalni plašljivac, i morao da im ga preda. Platio kasnije neku simbolično smiješnu kaznu. Morao je da hvata neku vezu i vratili mu ga nakon tri mjeseca.
Zamisli.
Uz muhabet ni primijetio nijesam da smo se približili sredini dana.
Kako uz lijepo druženje dan brzo proleti, ni milo mi nije.
Zahvalio sam se na toploj dobrodošlici i izašao iz amidžine kuće.
“Navrni počešće dok si tu”. – dodaje strina.
“Hoću strina, navratit ću još koji put ovih dana. Imam tu po nešto da oposlim, pa kad to sve pozavršavam imaću mnogo više vremena. A zvaću i Senu, pa da odemo jedan dan kod nje u Rožaje, da je obiđemo”.
“Taman si pogodio, možemo otis ovija dana, obradovat će se, biće joj milo”. – dodade amidža.
“Javiću vam se ja na vrijeme”.
Ostavih adža i strinu, dva insana kod kojih se uvijek obogatim za neku novu priču, iznova za neko novo iskustvo. Malo je takvih ljudi na dunjaluku ostalo, za koje vjerujem i znam da su prijatelji bez mita i bez ikakvog ćara.
Okrećem se i za sobom i ostavljam jednu prostranu modernu kuću, koja je zamišljena da bude veliki dom, dom za mnogo brojčaniju familiju. Njihova djeca su se potrudila da starima omoguće najmodernije i najsavremenije uslove za život. Ušuškali su ih u mekotu u kojoj fizički izgleda jako komforno, ali znam da u dušama njihovim stanuje teskoba i tišti ih surova podmukla samoća.
Za trenutak misli odlepršaju u prošlo vrijeme, kada je na tom mjestu donedavno stajala jedna stara kula, na dva sprata. U donjem kamenom spratu – “doljnji boj”, kako smo ga zvali, odmah iz ulaznih drvenih vrata, bio je manji hodnik, u kome su se nalazile naćve. Pravo u produžetku je bila jedna velika dnevna soba, u kojoj je, lijevo stajao jedan tamno-zelenkasti kredenac, desno postariji šporet na drva, jedan od preteča onog proslavljenog Smederevca i u uglu su se sastavljale dvije drvene sećije, prekrivene sunđerom i šarenom ponjavom koju je svojevremeno izatkala moja bijača. Na jednom zidu su izdvajao jedan pomanji dvokrilni prozor, koji bi odmah sa akšama bio spolja utvrđen sa drvenim kanatima. Na drugom zidu je bio zalijepljen veliki poster šampionske generacije Partizana, pažljivo izvučen iz sredine popularnog sportskog časopisa Tempo, sa Momčilom Vukotićem na čelu. Na drugom zidu je, sa jednog lijepo uramljenog goblena gospodario i sa onim prepoznatljivim šmekerskim osmjehom na licu nas posmatrao Maršal Tito.
Druga soba u kojoj je bio razapet drveni stari razboj za tkanje i jedan federni krevet za spavanje. Ta soba je nama djeci bila na raspolaganju za igru. Toliko mala, za nas je bila velika kao stadio JNA. Marakana je naravno veća, ali niko nije ni pominjao, jer su svi u kući bili zagoreli navijači Partizana, osim strine, njeni su svi bili Zvezdaši.
U “gornji boj” se ulazilo preko spoljašnjih drvenih stepenica i hajata pozadi kuće, i to direktno u jednu spavaću sobu koju je koristio moj otac i naša familija za spavanje. Pravo soba je bila rezervisana za amidžu i njegovu porodicu. Lijevo je bila najluksuznija prostorija u cijeloj kući – musafirska soba, u kojoj su bila tri nova federna kreveta, sa, kao snijeg, bijelim prekrivačima, po rubovima sitnim vezom izvezenim rukotvorinama, sa istim šarama kao i na jastučnicama. Soba je bila raškosna, čista, mirišljava i bijela. Prozori nešto veći nego u ostalim prostorijama sa bijelim svilenim zavjesama. Za nas djecu je bio stroga zabranjen ulaz. Imali smo tu privilegiju da spavamo u njoj samo nekoliko dana nakon završenog posla čuvenog berbera Jusufa iz Rožaja.
Srećno djetinjstvo smo proveli u toj kući.
Sad su nam ove nove ogromne, velike “ko kasarne”, kako bi isprije nazivali velike kuće.
Ali fali ona topline u njima, i da se osjeti kao dom, onaj stari dom.
Pravili smo ih, kao zlatne kaveze za svoje najmilije, koje smo smjestili u njima.
Vratili bi se mi rado, ali gdje da se vratimo? Treba raditi, za idaru imati, stvoriti načina za osnovne potrebe. To za sada ovdje nemamo.
Ovi što su opsadirali Opštinu nemaju ni u planu da shvate da su nesposobni, da ih zamijeni – nema ko? Svima su puna usta kritika, ali niko petlju da stisne pa da okupi poštene ljude oko sebe, ali baš one poštene, dobronamjerne i da pometu ovi pijavice, koje su isisale krv ovom napaćenom narodu.
Primijećujem dok pišem ove dijelove “Propasti”, interesovanje i čitanost su ogromni, ali su ti komentari nekako blago splasnuli, da ljudi ne reaguju nešto posebno. Znam da se naokolo mnogo priča, da se jako puno komentariše, ali na taj način se neće mnogo postići. Više ljude interesuje ko ovo piše, nego stanje i mrčeni hal o kojem se piše.
Prešutjeli ste mi najveće afere.
O čemu se radi?
Pretrčali, kao da vas je od nekoga strah.
Kad bi još to i kojim slučajem saznali, onda bi stihijski navalili na njega, i drvljem i kamenjem, ne zato što je to on napisao, nego onako reda radi, nasrnuli bi besomučno da mu nađu bilo šta, pa da mu sa navrzu na lobanju.
Zapamtite, samo hrabri zaslužuju promjene, oni koji to nijesu zauvijek trpe i propadaju.
Kad malo bolje razmislim, možda je ljudima lijepo, možda uživaju u ovom mazohizmu koji im je priređen.
Ili čekaju da i to neko uradi umjesto njih, da dođe neko i da postavi svoja leđa, da im donese željene promjene, da sve odradi sam i da skloni ove sa njihove grbače.
Neće da može, što bi rekao Šojić.
Ime autora poznato redakciji
