Manipulator i protuva, kakav je bio čuveni i neponovljivi Srećko Šojić, sa onim karakterističnim i mekanim, piroćanskim “ć”, bio je mala maca za ove naše stručnjake na baterije. Pozavidio bi im i imao bi podosta marifetluka od njih da nauči.
Hodajući tih nekoliko minuta, od amidžine ka svojoj kući, kroz idiličnu i zamagljenu bašču, sa velikim ushićenjem se prisjećam odrastanja na tom parčetu zemlje, sjećam se svakog cklada, svake jaruge, svake grmuše. Sjećam se i čuvene sočne “kaličanke” i visokog, sada već prilično oronulog “kalemca”, i kada bi s`jeseni uzreli, i na svaki ugriz glasno pucali i ispuštali čarobno slatku aromu iz sebe. Mnoštvo požegača šljiva i krupnih trešanja aršlama. Ta bašča je nekada bila pažljivo čuvana i gajena, jer je cijeloj familiji trebala zadovoljiti potrebe za voćem. Kruške, jabuke, šljive, dunje, trešnje, orasi, sve je to bilo kao pod konac uredno zasađeno. Sad joj je potreban jedan novi polet, da se udahne neka nova duša u njoj, da se raskrči, prorijedi, obnovi, kako bi opet u proljeće probeherala i svojom bjelinom zasijala kao nevjesta u vjenčanici.
Moram sebi propisno šinuti jednu žešću kritiku, što nijesam malo više vodio računa o njoj. Mora se, pod hitno, uložiti ozbiljnija briga o tom voćnjaku. Znam da je, taj voćnjak, znao prilično dobro da doprinese popunjavanju finansijskog budžeta, jer se dio voća koji bi tu nabrali prodavao, pazarnim danom na pijaci u ondašnji Ivangrad. Ako ni zbog čega drugog, onda prvenstveno zbog amaneta koji su nam stariji ostavili, da brižno vodimo računa o imetku koji smo od njih naslijedili.
Eto mi zadatka kad opet dođem u martu mjesecu da to sa velikim užitkom i zadovoljstvom uradim.
Nekako ubada u oči, čast malom broju izuzetaka, da su otprilike svi voćnjaci u jednom sličnom, prilično zapuštenom stanju.
Od kada su njih napustili oni koji su brinuli o njima, kao da ih je napustila i briga sa njima.
A voćnjak, bašče i pogotovo vrtovi, kao niko drugi, na najbolji način znaju da uzvrate. Pokloniš li im dovoljno pažnje, oni ti uzvrate dobrim obimnim rodom, zapostaviš li ti njih, i oni zapostave tebe. Mislim da je to jako pravedno.
Prisjetio sam se prilike, kada sam prvi put po odlasku u inostranstvo kupio jednu dekorativnu biljku u jednoj specializovanoj radnji, da mi je prodavac podvukao i naglasio da moram s`vremena na vrijeme, da sjednem pored nje i da pričam sa njom, ili će biljka sigurno uginuti. Nesiguran da li sam ga dobro razumio, začudio sam se, jedva sam se suzdržao da mu se u lice ne nasmijem, ali kad sam ušao u auto, crkao sam od smijeha, “čuš da pričam sa biljkom”, hoću, kako ne, poludio sam. Pomislio sam, “ovaj je udaren mokrom čarapom po ćasi” ili “žešće baca na bombinu”, da mu ja otvaram muhabet sa biljkom. Nakon nekih tri-četiri mjeseca, biljka mi se, iako sam je redovno zalijevao, izgleda se omrazila, što je nijesam razgovarao, pa se osušila, i naravno bacio sam je.
U suštini mu i dođe tako.
Bihor je neopisivo pogodno područje, između ostalog za voćarstvo, i to se bezuslovno treba ponovo pokrenuti. Obradovala me je činjenica da sam primijetio nekoliko porodica koje su ozbiljno ušle u posao sa cijeđenjem voća i pravljenjem čisto prirodnih domaćih sokova.
Fantastični su na kvadrat.
Bilo bi pametno pospješiti takve pojedince i ohrabriti druge da kvalitetnije valorizuju te ogromne resurse, da im se pomogne u otkupu i preradi tog blaga. Potrebna je kvalitetnija tranzicija ideja, i njihova realizacija. To može biti mali pokretač, da se ozbiljnije uđe u tu priču, da se shvate ti ogromni potencijali, da se baš tu okolo može zaraditi neki pristojan novac od svog rada. Treba stvarati kvalitetniju konekciju proizvođača i prerađivača, i kasnije u nekoj završnoj fazi i plasmana na tržište. Opština nema, ama baš nikakav plan ili strategiju po tom pitanju, kao Bože mi oprosti, da ne smiju ništa pametno da urade. Kao da im neko brani.
Mišljenja sam, da je neophodno da konačno proradi opšta svijest, i pojača se briga o očuvanju prirode u sredini u kojoj živimo. Nužno je uložiti veliki napor, kako bi se zaustavilo ovo propadanje, i hitno pojačala briga za očuvanje, kako bi budućim generacijama ostavili nešto što treba nastaviti čuvati, gajiti i predati dalje sljedećoj.
Zatim taj ogroman otpad, koji je skoro na svakom koraku, i koji neopisivo mnogo udara u oči.
Jedne godine sam, došao na jedan kraći mini odmor sa jednim kolegom sa posla. Radili smo zajedno, pokušao da ga maksimalno ugostim, domaćinski, kako to i priliči. Dao sam sve od sebe. Nijesam uspio.
Frapiralo ga je smeće.
I on mi stalno i iznova pominje to smeće, postavlja hiljade raznih pitanja samo o smeću. I sad kad me vidi, nakon toliko godina, zapitkuje, odkud ono smeće, šta bi sa tim smećem? Baš mi je bilo, i sad mi je jako neprijatno, jer se ta priča o smeću uvijek, sa akcentom protinje kad god se sretnemo.
Vidim u posljednje vrijeme da se budi svijest kod pojedinih ljudi o toj problematici. Raduje me činjenica i jako pozitivan i jedan veliki pomak sam primijetio samom pojavom skupine trezvenih ljudi koji su na dobrom putu da registruju jednu ekološku organizaciju Eko Petnjica, i koja ima izvrsne moderne ideje i teži da dopre do ljudi i da im, na najbolji način predstavi značaj očuvanja životne sredine. Neophodno ih je maksimalno podržati, pomoći im da te njihove dobre i zdrave ideje zažive i da se sprovedu u djela. Vidim odradili su nekoliko jako uspješnih akcija čišćenja pored lokalnih puteva, ali su isto za koji dan slikama pokazali i dokazali da i nije bio veliki hair.
Ružne zastarjele navike i svijest se vrlo sporo, ponekad teško ili nikako ne mijenjaju.
Tu se mora aktivnije krenuti i od nule, od dječijih vrtića, preko škole, pa bukvalno do najstarijih. Ukoliko lokalna samouprava, i oni koji o tome odlučuju, ne izađu u sustret i podrži ih, te iskoriste ovu njihovu trenutno nagomilanu energiju, biće veoma teško bilo šta uraditi po tom pitanju.
Ne vidim riješenje u dosadašnjoj praksi, da se u jednoj zvanično ekološkoj državi, opštinskim bagerima kopaju ogromne jame po udaljenim planinskim obroncima i da se sa opštinskim kamionima krijući od očiju javnosti, odvoze ogromne količine smeća i puni u te jame, i kasnije se to samo površinski tanko zatrpava i tu ostavi.
To bi vam od prilike bilo isto kao da predsjednik naše Opštine, koji je to i aminovao, ono što istovari u nekoj WC šolji, da to fino spakuje u svoje džepove i da sa sve rukama u njima, šeta okolo sa tim “tovarom” po Petnjici.
To samo govori o svijesti direktnih nalogodavca i njihovoj dokazanoj nemoći da se stručno uhvate u koštac sa tim, kao i sa svim ostalim gorućim problemima.
Rijeke i potoci su nam otvorene javne deponije, i septičke jame. U njima se baca sve: od starih šporeta, frižidera, zamrzivača, automobilske limarije, polomljenih branika i guma, nema čega nema u rijekama. Strvine uginule stoke i pernatih životinja. Kože, utroba i iznutrice poklanih životinja. Stara gerderoba, stari namještaj. Da ne nabrajam šta sve tu ima.
Ne bih smio usput preskočiti i kanalizaciju koja je priključena iz okolnih kuća u priobalju. Koliko čovjek treba da bude bolesno pakostan i elementarno lud da uradi tako nešto, da kanalizaciju i otpadne vode iz svoje kuće sprovede direktno u rijeku? Bez imalo stida i griže savjesti.
Sve dok se ne uvede oštra kaznena politika, ostaće ova anarhija osionih pojedinaca i nastavit će se sa uništavanjem, svoje, ponavljam svoje životne sredine.
Nasmijalo me lijepo jedna satirična priča, u kojoj čovjek pita drugog o riječnom fondu, ima li u vašim rijekama i potocima ribe, rakova školjki?
A ovaj mu odgovara: “riba ima-tanko, nije ko nekada, orijedilo mnogo, rakova tu i tamo-ponegdje, ali školjki, školjki ima ona pretek, da biraš, voljko ti od fiće, od peglice, ili od Obodovog frižidera, starog šporeta “ciga” po do “smederevaca”, od malih protočnih pa do onih velikih okruglih bojlera itd”.
Sreća pa se u zadnje vrijeme češće naminu i drugari koji skupljaju staro gvozđe, pa to pokupe, i prodaju na beranskim otpadima. Da nije njih bruka. Crna bruka.
Velike probleme stvaraju i građevinske firme, koje sa mnogobrojnih gradilišta pokupe svo smeće i odlažu ga gdje stignu i na raznim mjestima. Zamislite taj pečatni idiotski bezobrazluk, zaustave se na par minuta i to na brzinu iskipaju, to sam se lično uvjerio, pored puta, gdje im najbolje odgovara i to u sred šume. To kad sam vidio, skamenio sam se. Vidite samo na raskrsnici u Gusarama, da je stvoreno ruglo koje podsjeća na Japansku Fukušimu za vrijeme cunamija. To ruglo sačekuje svakog ko namjerno ili slučajno svrati u Petnjicu. Umjesto da se za dobrodošlicu pripremi jedna ljepša slika, mi našim posjetiocima serviramo smeće na samom ulazu. Garantujem da do sada niko od tih velikih građevinskih zagađivača nije ni pismeno opomenut, a kamo li kažnjen ni najmanjom mogućom kaznom. Za takve prekršaje, u srećnom svijetu se plaćaju ogromne novčane kazne i krivično se odgovara.
Njima se sve žmuri, jer kako sam čuo da sa nekim povlašćenim gradjevincima, postoje neki tajni dilovi u dijeljenju kolača.
Kažu dovoljno je da uplatite “nekom” neki obilati ručak na otvoreni račun u obližnjem restoranu i riješio si problem. Za jagnje se bukvalno skida sa vešala.
Jadno je da lična karta jedne Opštine zavisi od popunjenosti nečijeg trbuha, njegove gramzivosti i halapljivosti i proždrljivosti, od nečije nezasitosti.
Tu svakako ima i toksičnog hemijskog otpada, koji u dodir sa prirodom ostavlja trajna oštećenja i nesagledive posljedice po biljni i životinjski svijet. Pogledajte samo rijeku, od kamenoloma pa na dalje, sve će vam biti jasno. Nikad se više život u njoj neće vratiti. Nikad. Bogu zaplakat.
Jako neodgovorno i neoprezno se barata sa tim opasnim materijalom.
Zamislite takav otpad da nam dođe u kontakt sa podzemnim vodama i da zauvijek kontaminira izvore pitke vode. Zamislite samo to. Kakve bi to posljedice imalo po kvalitet, i onako teškog života malog broja ljudi koji su tu ostali.
Kako bi to negativno uticalo na snadbijevanje najosnovnijom životnom namirnicom.
Vodi li iko računa o tome?
Kad vam je trenutno vodosnadbijevanje katastrofalno, voda je bezmalo tri stotine dana u godini mutna (čitaj Propast 1), i nije za upotrebu. Ako još zatrujemo neke alternativne izvore vode sa tim ogromnim otpadom, bolje da živi nijesmo.
O nekom kolektoru otpadnih voda, o kojem se poodavno i naširoko priča, nema mi traga ni java. To vam je izgleda, još jedno u nizu, šupljiranje naših političara, koji namjerno hoće da zamažu oči narodu, kao nešto se navodno planira. Ja sam prije dvije-tri godine rekao, da ovima dajem rok deset godina da počnu sa tim projektom. Prodaju im “šarenu lažu”. Volio bih da me demantuju.
O svijesti ljudi koji vode Opštinu, ne želim da trošim riječi, njihova djela (čitaj nedjela), najviše govore o njima samima. Da ih je neko, kojim slučajem, plaćao za nerad, dosad bi bili milioneri.
Da se mijenjaju, nego šta nego da se mijenjaju.
Ko i kako?
Najbolji odgovor mi je dao onaj saputnik kojeg sam juče sabajrle odveo za Berane (čitaj Propast 1).
Političare i političke partije obavezno držati podaleko od nekih budućih promjena, dokazano je da sve što su pipnuli, da su to u nepovrat upropastili. Samo i isključivo gledaju svoj interes, nikako ne haju za narod. Oni su dokazani eksperti za propast, i nijesam slučajno ove moje kolumne tako i nazvao.
Niti jedna politička opcija za sada nije dala nikakve rezultate, nego se te njihove pozicije koriste za otvorenu pljačku i siromašenje ljudi. Tako će garantovano raditi i u buduće. Ukoliko oni, direktno ili indirektno podrze nekog kandidata, i njega će prije ili kasnije iskoristiti, sigurno samo kao sredstvo, da nastave po istom receptu. Toga se morate na vrijeme pripaziti.
Napomena:
Kao autor ovih dijelova Propasti, nijesam objavio svoje ime, sigurno ne iz straha, već iz drugih razloga. Ukoliko bih otkrio svoj identitet, prisutno malograđanstvo i ukorijenjeni primitivizam pojedinih čitalaca bi težište ove priče odvukli na stranu, i pokušali bi, svim silama, da skrenu fokus pažnje sa tematike o kojoj pišem, što nikako nebi bilo dobro. Tražili bi neku mrlju u mom životu, koje sigurno i pod garanciju nema. Ko je nađe ima peškeš od mene.
Upravo je cilj u tome, da se piše o svakodnevnim neriješenim nagomilanim gorućim problemima, i da se obavezno o njima nadugo i naširoko komentariše, a ne o autoru, on je trenutno nebitan lik.
Hvala Portalu Radio Petnjica i njegovom uredniku Samiru na povjerenju i izdvojenom prostoru.
Obavezno nastavite sa komentarima, nikako ne smijete šutjeti. Morate vi, kao čitaoci i konzumenti informacija, iznijeti svoje mišljenje, svoje prijedloge, sugestije i zapažanja, inače nema smisla.
Feridovi i Fehovi komentari su mi isto jedna moćna poruka i satisfakcija da nastavim dalje. Aferim. Vidim koliko je ljudima stalo do promjena. Ostali su galiba nešto zamjerili?
Mlakonje i uhljebi se po običaju ne oglašavaju jer nemaju šta da kritikuju. Neka ih neka grickaju.
A mi nastavljamo sa pumpanjem. Dok ne pukne.
Ime autora poznato redakciji
