Ernad Agović je prije 17 godina otišao iz Nikšića. Aprilsko jutro 1999. godine kaže da nikad neće zaboraviti. Otišao je da traži bolji život. Njegova životna priča je priča o borbi.
Završio je kulinarstvo u rodnom gradu, ali ga je život odveo drugim putem. Do Luksemburga, gdje je jedino imao brata da ga sačeka. Obojica tuđini u novoj zemlji koja je nudila bolje mogućnosti.
„Nikada neću zaboraviti 22. april 1999. godine, 6.15h ujutro. Taj dan ću, takođe, pamtiti jer je to bio momenat kada sam posljednji put vidio svog pokojnog oca, jer je on koju godinu kasnije preminuo. Nijesam mogao doći na dženazu“, priča nam Ernad svoju priču, koja liči na mnoge balkanske i nikšićke priče iz posljednje decenije prošlog vijeka.Kao i svaki početak, priča Ernad, i život u zemlji u kojoj se prvi put našao, bio je težak.
„Pošto sam otišao mjesec prije diplomiranja odlučio sam da pokušam poraditi malo na svojoj budućnosti jer čovjek bez škole je čovjek bez budućnosti. Tako da sam u početku počeo učiti jezik. (Luksemburg inače ima čak tri oficijelna jezika). Poslije toga sam upisao srednju ekonomsku školu. Po završetku ekonomske sam upisao fakultet. U međuvremenu sam zbog nekih ličnih razloga prekinuo fakultet ali sam se uz podršku svoje supruge vratio da završim ono što mi je još ostalo tako da sada upravo radim na diplomskom. Naravno školovanje dosta košta. A pored mene osoba koja se najviše žrtvovala da završim školu je moj brat Elvir koji me je nesebično finansirao i izdržavao. Nekada je radio i više poslova da bih ja bio tu gdje jesam“, prisjeća se Ernad svojih prvih mjeseci u malom Luksemburgu. Život u zemlji osnivaču Evropske unije, vremenom je pokazao sve svoje pogodnosti.
„Život je ovdje veoma prijatan. Ako čovjek želi da radi, uz malo truda može lijepo da živi. Socijalni i zdravstveni sistemi su veoma razvijeni. Svaka osnovna škola posjeduje bazen, tako da djeca jednom nedjeljno moraju ići na plivanje. Većina stanovnika govori četiri ili više stranih jezika“, objašnjava on i napominje da u toj zemlji živi preko 170 nacija.Posebno se osvrće na životni standard.
„U Luksemburgu se radi mnogo, ali su uslovi rada povoljni. Plate su stabilne. Minimalna bruto mjesečna zarada za nekvalifikovanog radnika je 1.922 eura. Godišnji odmor je između 25 i 33 dana. Ja na primjer imam 32 radna dana odmora (ne računajući praznike). Većina poslova je zaštićena kolektivnim ugovorima tako da su prava radnika zagarantovana. Sindikati su dosta moćni“, kaže ovaj tridesetpetogodišnjak koji preko našeg portala prati dešavanja iz Nikšića. U rodni grad, kaže, dolazi nekoliko puta godišnje i priznaje da je tako najviše zbog sestre.
„Pošto više nemam crnogorsko državljanstvo moj boravak moram redovno prijavljivati. Sada se zakon promijenio i prijavljivane radi u Turističkoj organizaciji Nikšića za koje imam samo riječi hvale“, navodi on uz opasku da nema lijepe uspomene i iskustva sa državnom administracijom koja je zadužena za poslove sa strancima.Na kraju, možda na naše iznenađenje, poručuje Nikšićanima i ostalim mladim ljudima iz Crne Gore da nikad ne krenu njegovim stopama.
„Napustiti svoju državu na način na koji sam je ja napustio, ne želim nikome. Ovo govorim, jer se nadam da se nikada neće ponoviti ono što se dešavalo devedesetih godina. Da se to nikada ne bi više ponovilo ne smijemo nikada zaboraviti, ali moramo oprostiti“, zaključak je ovog Nikšićanina, koji je u tuđini pronašao svoj put i ostao vezan za grad u kome se rodio i odrastao. Ernad je trenutno državni službenik. Radi u Ministarstvu za „Porodicu, Integracije i Veliki Region” – Agenciju za prijem i Integraciju stranaca u luksemburško društvo. Baš tu, zbilja, jer ko će bolje znati do on sam, kroz šta prolazi neko ko se prvi put nađe u tuđini, i pokuša stvoriti sebi neki novi život. Crnogorske porodice u Luksemburgu najbrojnije po broju članovaOd popisa iz 2001. godine broj doseljenika u Luksemburg porastao je za 35 odsto. Kroz 10 godina u Luksemburgu je bilo 220.522 doseljenika, što predstavlja 43,04 odsto ukupne populacije. Doseljenici iz bivše Jugoslavije se nalaze u prvih 10 zajednica. Crna Gora je imala najmanje stanovnika u bivšoj Jugoslaviji, ali u Luksemburgu ih ima najviše.Iako je Crna Gora imala najmanje stanovnika u bivšoj Jugoslaviji (oko 600.000) u Luksemburgu je, ipak, (od svih SFRJ republika) najviše građana koji dolaze iz ove države.Po posljednjem popisu broj osoba sa crnogorskim državljanstvom koji žive u Luksemburgu iznosi 3.814 osoba ili 0,74 odsto ukupne populacije. To je stavlja na 9. mjestu u Velikom Vojvodstvu, ali je na prvom mjestu što se tiče država van Evropske unije.Druga stvar koja je mnogo važnija od prve je starosna dob stanovništva.Osobe iz Crne Gore su najmlađa populacija u zemlji sa prosjekom od 26,63 godine.Poređenja radi prosjek Italijana je 45,22 godine, Njemaca 42,08 dok je starosni prosjek Luksemburžana 41,33 godine.Veoma interesanto je da je procenat osoba iz Crne Gore koje su mlađi od 20 godina, viši od 40 odsto. Uzimajući u obzir da većina mladih pohađa ili ima namjeru pohađati neki od prestižnih univerziteta, pa je za očekivati svijetlu budućnost u Luksemburgu.Od 3.814 osoba koje žive u Luksemburgu, 1.431 osoba je tu i rođena, dok njih 69 posjeduje dvojno državljanstvo.Prosječan broj članova po domaćinstvu u Velikom Vojvodstvu je 2,41 osoba. Doseljenici iz Crne Gore, takođe, drže ubjedljivo prvo mjesto i u ovoj statistici sa prosjekom od 4,25 osoba po domaćinstvu. Zanimljivo je da 8 odsto ove populacije živi u porodici sa 7 ili više članova.
Dušan Babić – Onogošt
