U Baru pored mora pijem vrlo ukusnu „espreso“ kahvu, kakve nema po Evropi.
Pijem i slušam pjesmu, beogradskog muzikanta, kako pjeva „Gdje nebo-more presijeca“ Osjećam, kako se taj prijatni zvuk, tako fino uklapa, iznad prostrane-plave površine.
E, baš ga lijepo presijeca!
U daljini je ta linija; tanka i duga. Baš divan prizor pred očima: prostran, prosto miluje dušu.
Na početku nježno-otvoreno plava boja. Pa, nadalje prema liniji, više zatvorena plava boja mora. Onda iznad linije – još dvije slične boje na nebu. Čudno! Interesantno! Presijeca ga, al ga ne presijeca! Pa, đe je nebo-bolan, a đe je zemlja? I da ga presijeca! Kako to?! Presijeca ga vidim, a znam da ge ne presijeca! Sve je to Uzvišeni lijepo udesio, pa se mi iščuđavamo!
I, insanu dao razum!
Okrenem se suprotno, i lijepo vidim planinu, iznad prostranog grada, punog zelenila, i širokih avenija sa cvijećem.
Vetric prijatan, ko poručen. Neobično prija blagom toplinom i osvježava.
Kud god se okreneš, ljepota pred očima. Izdvajaju se palme u redu, po ljepoti. Svako stablo lijepo, cvijeće posebno.
Ove, što sportski koračaju, imaju visinu i stas. Lijepe. Lijepo hodaju. Skoro da nema malenih i grdnih. K'o doskora što gledah, gore u Evropi, u malenoj bogatoj zemlji.
Čuš! Penzioner pa ovako govori! Bruka!
Al’ ljetne bašče „bradher“. To ti je tek baška merak.
Svuda prostrane-natkrivene, sa hladovinom, debelih stabala, sa udobnim prostranim foteljama. Sa cvijećem.
Lijepim čeljadima, i balkanskom muzikom punoj, duše.
Svi mi kažu: Čovjece, dobar grad si odabrao, za penziju!
Tako i meni izgleda.
Ali, nije-da nije. Što kaze veseli Šumadinac: „Sve sam lijepo pripremio, za slavu, al me prase j…!
I insanu dao razum!
I, šta taj nesretni čovjek, radi sa tim razumom!? Uspijeva da u ovakvom predivnom okruženju, postavi džehenemski scenarij!
Od svega ovoga, ništa ne vidi, prosto ne primjećuje! Dok sluša, govori „da, da“!
Ali, sav razum je usredsredio, da otkine „kintu“.
Da zavuče ruku u tuđi dzep. Da se snađe. Da preživi.
Da odglumi i prevari. Da „izvračari“ na brzinu. Da ugrabi dok je sezona.
Govorim o posrednicima i agentima za nekretnine.
Ako, je kome, došlo na red u životu, da kupi plac, i gradi kuću, naići će prvo na ovakve. I na šokirajuću nevolju. Teško se izbjegavaju.
Prodaće ti plac, gdje je predviđena saobraćajnica, neće ni trepnuti.
Prodaće ti plac, pored same željezničke šine, kao da je pored mora.
Prevariće i poslije toga će se time ponositi.
Nakon takve rabote, puni sebe, oduševljeno, sebe nazivaju „kraljevima“ i „pašama“. Pravi gradski „kauboji“ i „šerifi“.
Moral!? Poštenje!? Obraz!?
Idi begaj. Ne misliš valjda ozbiljno. Vidi koji „mufljuz“
Zadnji, socijalistički moralista. Čovjek pao s'neba. Mali „Dalaj-Lama“
Kada namirišu novac kod stranca, vidiš kako se mali uspravni monstrumi. Postaju male pijavice. Ustreme se na žrtvu i kidišu kao male hijene. Zaboravlja se sve što čovjeka krasi.
Postaje dozvoljeno sve! Puno pričaju. Previše, i ne prestaju sa agresijom. Glume. Hvale.
Do cilja se mora stići, i zgrabiti taj prljavi novac.
U ovoj ljepoti drugi oko njih imaju. I oni, moraju imati, pa makar prevarom i lažima. Zavlačenjem ruke u tuđi džep.
Ja im želim svu sreću ovog svijeta.
Ovdje kažu: „Vazda ti u životu, sve živo cvjetalo“.
Ovo da procvjeta? Veoma teško.
Oni koji ovdje borave, mimo ovakvih, ili znaju da se klone i čuvaju, dobro će im proteći boravak ovdje.
Sada, znajući za ovdašnja životna pravila, srdačan bujrum vama.
Mozete zaplivati, muškim stilom, po ovom lijepom morskom plavetnilu!
Srdačno!
ALIJA TAHIROVIĆ
