Još jedna jesen došla u selo Tucanje, jedno od središnjih i jedno od najljepših sela Gornjega Bihora; prepunog voćnjaka, izvora, livada, šumaraka…
Kao i oduvijek, priroda radi svoje; i ove jeseni žute se bašte, šumarci, opada lisje, a u osojnim stranama i ove jeseni jutrom se pružaju bjelasaste kajase, počinju jesenje slane. I ove godine bilo je bistrih jesenjih noći, punih mjesečine. Doduše, odavno su utihle pjesme momaka koji se vraćaju sa posijela, nestalo je zdravog djevojačkog smijeha, a sve su rjeđi odjeci zvona i sve rjeđe stada jave sokacima prema ispaši.
Ova jesen je u Tucanju zatekla i jednu novinu koja služi za ponos, ne samo stanovnicima Tucanja, već i okolnih sela – Džamiju na Ulici, zaseoku u samom centru sela! Prelijepa dvospratnica sa svim pratećim prostorijama. Visoko u nebo, izvilo se tanko bijelo munare. Kada se jutro zabijeli iznad Kruščice, kada prvi zraci sunca udare iznad planina i udare u bihorska sela – okrznu i vrh novosagrađene munare i stanu se, kao zlato, slijevati niz njenu bjelinu.
To je novosagrađena džamija u Tucanju, ljepotica Bihora!
Napravljena donacijama dobrih i plemenitih ljudi širom svijeta, jer su većina iz ovog sela, a i iz susjednih – odavno, sa suzom kanulom u prah na put kojim se odlazi, otišli daleko. Od Moskve i Vladivostoka do Australije, i američke države Missuri.
Moralo se tako!
Svi su oni donirali koliko su mogli. Neko više neko manje i svima se ovom prilikom toplo zahvaljujemo. Neka mi ne zamjere oko šest stotina donatora čija se imena i visina donacije mogu vidjeti na svima poznatoj internet-stranici ali moram izdvojiti jedno ime koje je svojom darežljivošću dalo pečat ovom projektu:
KADRIJA ŠABOTIĆ.
Moj rođak i drug iz djetinjstva. Živi i radi u Švajcarskoj. Davno otišao; u cvijetu mladosti. Čovjek koji je sam isfinansirao izgradnju munare. Neću ovom prilikom reći koliko je to koštalo, ali svi znamo da se radi o velikoj sumi. Da je Kadrija veliki dobrotvor i humanista uvjerio sam se još u našim dječačkim godinama kada smo zajedno rasli i družili se. Tada se teško živjelo; u bihorskim selima vladala je neimaština. Moji su roditelji, kao i većina u Bihoru, živjeli isključivo od prihoda sa imanja, a to je bilo jedva dovoljno za golu egzistenciju. O luksuzu se moglo samo sanjati. Kadrijin otac je tada radio u preduzeću “Prvoborac” , imao redovnu mjesečnu platu, pa bi često, kada bi dolazio za praznike kući, ostavljao Kadriji džeparac. Kadrija je još tada pokazivao da ima veliko srce i sklonost prema drugarstvu; nije nikada, kao poneka djeca, skrivao od mene ono što ima. A imao je! Sve je sa mnom dijelio; novac i sudbinu. Kada bi odlazili u grad kupovao bi nam ćevape, slatkiše… a na vašarima smo znali i pivo popiti. I sve na njegov račun. Cijenio sam njegovu dobrotu i nadao se danu kada ću moći da mu se revanširam. Na svu sreću taj dan nije došao, jer je on svojim poštenjem i radom stvorio sebi i porodici lijep i pristojan život i nikada nije zavisio ni od koga.
No, Alah dobre i poštene stavlja na iskušenje, uzimajući im one najdraže. Kadrija i njegova supruga Mirsada, prije nekoliko godina, ostaju bez sina Anisa koji je tragično nastradao u najljepšem cvijetu mladosti. Ovo munare, poklon Kadrije i Merse za žitelje sela Tucanja i Bihora, kao i za buduće generacije, jeste svojevrstan hajrat za njihovog nikad prežaljenog sina. Ovim se ne završava Kadrijina humanost. Zajedno sa svojim amidžom Iljazom, Kadrija je odlučio ograditi seosko groblje u blizini džamije. Posao koji iziskuje takođe velika ulaganja. Imao bih još mnogo pisati o njegovoj humanosti i dobroti. Ali, ostaviću djelima da sude. Jedno sam siguran; Kadrijino ime ostaće da se pamti dok je džamije u Tucanju i dok bude Bihora i Bihoraca.
Eto, tako se postaje besmrtan!
Muhamed Mule Šabotić
