U okrilju Festivala priče -Zavičajne staze 2016. NVO Centar za kulturu -Bihor objavio je knjigu odabrane poezije Faiza Softića,“Dok vode teku”. Softić je čitalačkoj publici poznat po proznim djelima koja su prevođena na nekoliko stranih jezika, međutim prema riječima književnih kritičara Softić je prvenstveno pjesnik, što je do sad pokazao kroz svoje knjige poezije ‘’Strašan je zid bez sjene’, ‘’Čovjek na rasputici’’ i najnovijom knigom ‘’Dok vode teku’’.
Novu Softićevu knjigu čini 90 pjesama, koje su podijeljene u tri poglavlja, a recenzenti su Ksenija Rakočević, Enes Halilović i Miljenko Jergović.
“Po logici stvari oko dobrih pisaca uvijek se ,,otimaju’’ nacionalne književnosti. Takav je slučaj i sa Faizom Softićem, čija se poezija može čitati sa nacionalnim predznakom crnogorske, bošnjačke, ali i sa regionalnim predznakom bihorske. Softić zbilja po osobenostima svoje poezija jeste sve od pomenutog, no i mnogo više od toga; te možda u tom višem možda se nalazi najjednostavniji način za svrstavanje njegove pripadnosti, pa možemo zaključiti da je najbolje da ga čitamo kao evropskog pisca’’, zapisala je u recenziji Ksenije Rakočević.
Knjiga je objavljena u okviru edicije “Poetska sehara – Dok Bihorske vode teku” uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava.
RADOST NAD KNJIGOM
Čitaoče, ova knjiga je radost tvoja i moja, a neka bude i readost Faiza Softića, pisca koji nam se pokazao u punoj zrelosti. Dugo je njegovo lice najavljivalo ovu melanholiju, dugo su njegove oči gledale… i sve što je pisao kao da je bila priprema da se pokaže u ovom izboru – suveren u svojim uspomenama, tumač teške realnosti, čuvar zavičajnih slika i prilika i svjedok prolaznosti čovjekove. Faiz Softić ima i jednu osobinu koja se rijetko nalazi među pjesnicima savremenim – ima humor, a humor u poeziji – kruna je poezije.
Ova knjiga vrvi od antologijskih pjesama i može se čitati od početka ka kraju, s kraja ka početku i upreskok. Može se čitati po jedna pjesma na dan. I to je dovoljno, jer svaka od ovih pjesama krije dugo i bolno posmatranje koje se stropoštalo kao lavina u desetak ili dvadeset stihova. Slabi tumači mogu nazvati Softića zavičajnim pjesnikom, ali to nije tačno – on čuva zavičajnost tako što je svima nudi. Odn je rekao da je dobar pjesnik kao sir iz neke župe koji želi da bude lokalan, ali cijenjen svuda. Jasan kad treba, nejasan kad treba… a precizan u izrazu, ekonomičan, Softić kao da je slijedio misao Tita Patrikija da su opširnost i apstrakcija neprijatelji poezije. Naravno, nije Softić tako zacrtao svoju poeziju – on je išao po osjećaju, a ne planski.
Mnogo se tuge u Softiću nakupilo, sirotinju je gledao, prognanike, nevoljnike, ljude koji su ponijeli stomak na kraj svijeta da bi ga prehranili.
Poezija je magacin istorije, dokazao je to Faiz Softić, u stihovima. Kao pjesnik slike i pjesnik ritma, on se iskazuje kao pjesnik tla i pjesnik svjedok. Kada neko zauzme neko mjesto, to znači da mu je oduvijek pripadalo.
Ovim pjesmama Softić je zakoračio na stepenik koji ga je oduvijek čekao. Pisao je i došao na mjesto koje mu pripada. To je stepenik visoko na
Stepeništu poezije. Koji god čitalac zgazi na taj stepenik,
zadrhtaće!
Enes Halilović
