Iako su nekada, kada bi pao snijeg odrasli vidjeli samo probleme, djeca su se njemu radovala te je bijeli pokrivač donosio pravu radost, jer je to značilo da iz podruma, izbe ili šupe treba izvaditi ‘’motor’’ ili sanke koji su zatrpani jesenjim ubacivanjem drva za ogrijev. Drugi korak bi bio ošmirglati šinu koju je hrđa uhvatila protekle godine. Onda bi samo još saglasnost roditelja bila potrebna da se sa ortacima ode na fujanje. Ni zabrana nekada nije pomagala, pa se na fujanje išlo i po cijenu rizika da se kod kuće ‘’ćutek’’ dobije.
Kad smo kod ćuteka, fujanje koje je izazivalo posebno zadovoljstvo a za posljedicu je imalo ćutek je fujanje na najlon, jer su se nakon ovog fujanja djeca sva mokra vraćala kući.
A sanke su takođe bile posebna priča, onaj ko je imao najbolje i najbrže sanke je bio glavni u društvu. Posebne su one koje su amidže i rođaci donosili iz Željezare iz Nikšića. Oni koji nisu bili te sreće da imaju rodbinu u Nikšiću pravili su sanke, vodeći računa o kontrukciji, kvalitetu šine, aerodinamici…
Tek da ne pričamo o revoluciji kad su se pojavile sanke u prodavnici u Beranama ili one što su volan imale.
Na svakom ćošku bile su staze sa fujanje, pravljene namjenski da budu što strmije, sa krivinama kako bi adrenalin bio veći.
One koje su pravljene oko kuća nisu bile dugačka vijeka, jer bi bika obavezno jutarnji pepeo iz šporeta po njoj prosula, jer su djeca toliko ufujala da se do izbe otići ne može.
Danas osim što nema djece, nema ni fujanja… Telefoni, plejstejšeni, kompjuteri postali su realnost današnjeg djetinjstva . Ali ne bih vam pričao o tome, jer ne bih da vam kvarim osjećaj dok se evocirali uspomene na djetinjstvo čitajući prethodne redove ovog teksta…
Zapravo ne bih vam pričao ništa više, gdje ja stadoh, nek vaša mašta produži…
DINO RAČIĆ
