Ona ne voli lutke, lastiš i šminku. Za nju je najbolja igračka lopta. I to ne bilo kakva, već ona fudbalska, bubamara. To je Lejla Tiganj, sedamnaestogodišnje lijevo krilo ženskog fudbalskog kluba CVETEX iz Berana. Iako je teško poverovati da bi jedna djevojčica mogla da se opredijeli za fudbalsku igru, mlada nada kako bihorskog tako i crnogorskog ženskog fudbala je od najmlađih dana znala šta želi da trenira, već posle prvog kontakta s loptom.
„Ljubav prema fudbalu me prati od rođenja, zapravo otkad znam za sebe. Još u ranom djetinstvu, dok su druge djevojčice svoju pažnju i dječju potrebu za igračkama usmjeravale ka lutkama, meni je fascinantan predmet bila lopta. I još u tom najranijem dječjem periodu počinju moji počeci. Igrala sam fudbal sa dječacima, drugovima, koji su me uvijek prihvatali kao ravnopravnog saigrača. Pratila sam fudbal i zaista osjećala ljubav prema njemu, toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“, priča svoju fudbalsku priču za portal radija mlada vrbičanka. Veoma kratko je postoja ženski fudbalski klub u Petnjici i naravno, Lejla nije željela da propusti priliku a da ne zaigra i tako krene putem ostvarenja snova.
„Šansa da prvi put zaigram sa djevojkama pojavila se kada sam imala 12 godina. To je za mene bilo ostvarenje sna. Treninzi tadašnjeg osnovanog ženskog FK Petnjica, u kojem je treniralo nekoliko djevojčica, počinjali su kasno i bilo je mnogo udaljeno od moje kuće, ali meni nije bio problem da kilometrima idem pješke, jer sam zivjela svoj san“, kaže Lejla. Kao što i uglavnom bude kod nas, bez podrške društva i sistema, ovaj ženski klub je prestao da postoji. Ali, to nije pokolebalo mladu vrbičanku, već je potražila alternativu za svoje treninge prvo sa muškom ekipom u Petnjici a kasnije u susjednoj opštini Berane.
„Nakon što se taj ženski tim rasformirao, trenirala sam i sa dječacima, što mi nije predstavljalo problem. Na kraju sam počela da treniram za ZFK Cvetex iz Berana. Tu sada imam priliku da razvijam svoj talenat, da osjetim šta znači tim, šta znači ljubav prema fudbalu. Fudbal kao kolektivan sport mi je omogoćio da steknem veliki broj prijatelja sa kojima se družim i van treninga i utakmica“, kaže Lejla. Sa brojem osam na leđima, ova vrbičanka gospodari lijevom stranom terena. Vatreni navijač je beogradskog Partizana i ostaje joj žal što ovaj fudbalski gigant nema formiran i ženski fudbalski klub jer bi zasigurno svoju fudbalsku karijeru nastavila u njemu. Naravno, kao i svaki mladi sportista i ona ima svog idola i uzora. Mesija, fudbalera Barselone, prati kako igra i upija svaki njegov potez. „Sve je ovo početak i nadam se da će fudbal biti dio mog života zauvijek“, kaže za portal radija Lejla. Njena želja je da zaigra za reprezentaciju Crne Gore.
„Braniti boje svoje države, predstaviti sebe i svoj kraj kroz reprezentaciju je nešto što je kruna mog uspjeha“, kaže mlada vrbičanka. Njeni drugovi i prijatelji za nju imaju samo riječi pohvale. Odličan drug, odličan prijatelj, odličan čovjek i odličan učenik. Treninzi i utakmice je nisu spriječili da bude odličan učenik. Na proslavi deset godina postojanja FK Cvetex, Lejla je dobila zahvalnicu i medalju za upornost i doprinos razvoja ženskog fudbala.
„Pozivam sve djevojčice iz Bihora da odbace stereotipe i da se oslobode predrasuda, da imaju svoj san i da ga prate. Fudbal nije samo muška igra. Ja svoj san pratim i neću odustati od ostvarenja cilja. Na kraju svoje fudbalske karijere, moja želja jeste da u Petnjici formiram ženski fudbalski klub i tako omogućim svim djevojčicama ono što je meni bilo uskraćeno a to je da treniram i da sebe afirmišem u fudbalu i da ostvarim svoje snove“, kaže Lejla Tiganj, koja je nakon još jedne petice u školi, otrčala sa sportskom torbom na leđima, na trening jer ne voli i ne želi da kasni. Previše voli fudbalsku loptu i fudbal da bi kasnila na trening.
DENIS BOŽOVIĆ
