Ako je vjerovati podacima sa interneta, od našeg zavičaja do Luksemburga je 1889 km.Toliko ste vi, dragi naši u Luksemburgu, udaljeni od porodice, prijatelja, rodnog mjesta… Pa ipak, niste zaboravili Bihor. Niste zaboravili mjesto odakle ste, prije 20 ili 30, ili još više godina, sa možda posuđenim novcem, krenuli u potragu za korom hljeba daleko ispod tuđeg neba. Tražili ste i našli svjetliju budućnost. Mogu zamislti koliko je bilo teško ostaviti jedan dio sebe, dio svoje duše. Znam da vaši počeci uopšte nijesu bili laki. Sada je drugačije. Iskreno, bila sam pomalo iznenađena kada sam u prostorijama Zavičajnog kluba „Bihor“ koji nas je pozvao i ugostio, vidjela oglasnu tablu sa natpisima firmi naših ljudi koji potpomažu rad kluba. Ali ujedno i veoma ponosna na činjenicu da ima toliko uspješnih ljudi iz Bihora. Zahvaljuljući vašoj ljubavi prema rodnom Bihoru, divnoj organizaciji, ali prije svega vašim ogromnim srcima, i ove godine, mi – najbolji đaci Bihora, smo imali priliku da boravimo u Luksemburgu.
Sada ću se potruditi da makar dio svojih osjećanja, uspomena i utisaka prenesem na papir, mada to nije nimalo lako, već mi kreću suze…
Kada sam saznala da imam tu čast da boravim u Luksemburgu, iskreno – nisam mogla da vjerujem. Sve mi je to djelovalo kao neki divni, daleki san.
Odlazak u Luksemburg za mene je predstavljao veliku nagradu i satisfakciju za uspjeh u osnovnoj školi, tako da sam se zaista radovala iz sveg srca. Ja se, kao i većina mojih drugara, nisam nikad odvajala od kuće, bez majke i oca, tako da sam sa jedne strane bila malo uplašena i nestrpljiva, ali isto toliko srećna i uzbuđena.
Krenuli smo u 3h ujutru. Mama me je ispratila na, za mene, jedno od najvažnijih putovanja u životu. Na početku smo svi bili malo stidljivi, ali smo se brzo sprijateljili. Bili smo iz raznih škola i prije se nismo poznavali. Slobodno mogu da kažem da sam na ovom putovanju upoznala divne ljude i sklopila prijateljstva, koja će, nadam se, trajati čitav život. A sve to zahvaljuljući vama, divni ljudi!
Tokom putovanja smo pričali, razmjenjivali iskustva iz osnovne škole, slušali muziku, šalili se, igrali neke igre…sve to je učinilo da putovanje do Luksemburga zaista brzo prođe.
U Luksemburgu su nas čekali članovi kluba. Već tada sam osjetila dobrotu i naslutila gostoprimstvo naših domaćina. Najiskrenije, osjećala sam se kao među svojima. Nakon toga otišli smo u prostorije kluba, malo se osvježili, odmorili. Svi su se potrudili da nam pripreme topao doček. I zaista je bilo tako. Onda smo počeli sa raspoređivanjem. Imala sam čast da budem smještena kod porodice Šabotić, gdje sam se, odmah moram da kažem, osjećala kao kod svoje kuće.
Nakon što sam se malo odmorila od puta (iskreno,nisam bila baš mnogo umorna), kćerke gospodina Ajdina Šabotića, Dina i Binasa, povele su me u obilazak grada Remiša (Remich). Vrijeme je bilo divno, grad – zanimljiv, lijep, čist; moji domaćini predivni, tako da je dan protekao savršeno. Onda smo se vratili kući i počeli da se spremamo za zabavu u prostorijama kluba, gdje sam imala priliku da se družim sa još naše omladine iz Bihora.
Prvog dana smo obišli američko, kao i njemačko groblje i vidjeli kakav je odnos ozbiljnih zemalja prema svojim palim sinovima. Poslije smo išli na ručak, vozili se čamcima, a nakon toga i brodom po rijeci Muzel. Muzel je granična rijeka između Njemačke i Luksemburga.Tokom plovidbe sam se osjećala malo neobično – samo par kilometara ispred mene je Njemačka, a samo par iza – Luksemburg. Još jedna fascinantna činjenica za mene je bila to što je upravo na brodu kojim smo se mi vozili potpisan Šengneski sporazum. U ostalom, posjetili smo i sami Šengen. Znam, učila sam iz geografije da je Šengen jedno malo mjesto, takoreći selo, gdje je 14.juna 1985. godine potpisan sporazum o kretanju ljudi i robe. Potom smo, kao i na kraju svakog dana napravili pauzu u klubu i vratili se porodicama kod kojih smo raspoređeni.
Drugi dan je bio rezervisan za odlazak u Zoološki vrt u Amnevilu, gradu u Francuskoj. Ujutru je padala kiša, ali nas je pri samom obilasku vrijeme poslužilo. Vidjela sam neke životinje do tad poznate samo iz knjiga i enciklopedija; neke životinje nisam vidjela čak ni na slikama, niti sam mogla da odredim kojoj vrsti pripadaju. Mnogim mojim drugarima je upravo ovaj dan bio najljepši. Meni je svaki dan u Luksemburgu bio najljepši, podjednako drag i poseban na svoj način.
Trećeg dana smo posjetili rudnik u Luksemburgu. Vidjeli smo kako su rudari radili, koje alatke i mašine su koristili, kako se razvijalo rudarstvo u Luksemburgu, kako je, zapravo Luksemburg postao jedna od najbogatijih i najuređenijih zemalja današnjice. Malo je čudan osjećaj nalaziti se 70 m ispod zemlje, ali je svejedno bilo zanimljivo posmatrati razvoj rudarstva jedne od najbogatijih država na planeti. Tog dana je bio isplaniran obilazak znamenitosti grada Luksemburga, ali nam je kiša pokvarila plan. Nakon ručka u McDonald’s-u ostatak vremena proveli smo u klubu prepričavajući utiske sa ovog divnog putovanja.
Znam da je ovo moje pismo malo opširno, ali je nemoguće opisati sve divne trenutke provedene u Luksemburgu u nekoliko rečenica. Ne znam kako da izrazim svoju zahvalnost, niti mogu da nađem neku riječ da bih opisala koliko sam srećna što na ovoj ‘’čudnoj’’ planeti uopšte postoje takvi ljudi i što vas je Bog stvorio i naputio da nam pokažete šta u životu zapravo vrijedi. Ja sam zaista ponosna što ste iz Bihora i što sam imala tu privilegiju i čast da vas upoznam i budem dio ove svojevrsne ekskurzije. Vi ste nam svima dokazali da u čovjeku iznad svega treba da postoji ono ljudsko, što baš i ne mogu da opišem. Možda je to onaj divni sjaj u očima, prijateljski stisak ruke, neko neobjašnjivo gostoprimstvo koje se osjećalo u vazduhu, a koje mogu da emituju samo ljudi iz Bihora. Ja sam se, tokom ova tri dana, osjećala kao da sam porasla sa svima vama, kao da sam negdje srela stare drugare iz djetinjstva, kao da se znamo 100 godina i onda smo se slučajno sreli u Luksemburgu. Dokazali ste nam da čovjeka ne može da promijeni ni novac, ni kuće, ni bogatstvo, ni daleki Luksemburg, ništa. Čovjek ostaje čovjek.
Nadam se da mi niko neće zamjeriti ako posebno pozdravim i zahvalim se porodici Šabotić koji su se zaista potrudili da se osjećam kao kod svoje kuće.
Znam da je premalo sve što sam napisala u odnosu na ono što sam doživjela, ali: H V A L A vam još jednom na svemu, divni ljudi!
POSJETA LUKSEMBURGU
Pokušaću da svoje utiske napišem,
Ali sve to ne bi ni u četiri pjesme stalo
Znam da neću uspjeti da to opišem,
Sve mi se čini nedovoljno, malo…
Put u Luksemburg je bio nagrada,
Prilika da upoznam
Nova mjesta i divne ljude,
Da steknem nove prijatelje,
Koji se trude da nam lijepo bude.
Prvog dana smo vidjeli
Američko i njemačko groblje,
vozili se čamcima i brodom
Po graničnoj rijeci
sve to je bilo zanimljivo nama – djeci.
Drugog dana smo posjetili
Zoo vrt u Francuskoj
I to je bila divna prilika
Da vidimo životinje
poznate samo sa slika.
Trećeg dana smo obišli muzej rudarstva,
Vidjeli kako su rudari radili,
Kakve su koristili alate
Osjećala sam se malo čudno jer je rudnik
Samo koliko da znate.
Nakon svega je došlo vrijema rastanka
Shvatila sam da sve što je lijepo kratko traje
Svi smo bili tužni prilikom odlaska,
Pa čak i poneka suza otišla je
Snama zajedno u zavežljaje.
P.S.
Moram da se zahvaliti gospodinu Remziji Hajdrapašiću na knjigama koje nam je poklonio. Pročitala sam je još u autobusu za svega par sati. Svaka priča je posebna i, što je najvažnije, nosi neku poruku, ali bih ja posebno izdvojila priče ,,Očeva kletva” i ,,Štrpci”.
