Kako izraziti sebe? Pitanje mnogih umjetnika. U velikim gradovima “street art” umjetnici koji se bave legalnim grafitima koriste svoj talenat u tu svrhu. Tako brojne zgrade, mostovi i sl. zaista dobijaju ljepši i interesantniji izgled. Naravno, tu su i oni drugi “umjetnici” koji svojim žvrljotinama ne samo da naruže objekat na kom se nalaze, već i govore o uskoj svijesti ljudi.
Mala opština kao što je Petnjica se ne može baš pohvaliti grafitima koji predstavljaju nekog slavnog naučnika, pisca i sl. Žvrljotine su već dosta zastupljenije. A svaki podignuti metar zida, bilo kakve, pogodne površine prosto mami “umjetnike” Petnjice da daju svoj “pečat”… do idućeg krečenja.
Na putnom pravcu Petnjica – Podvade, kao feniks iz pepela, niču metri i metri potpornog zida, čija je jedina svrha i namjena da spriječi erozije i odrone, da zaštiti kolovoznu traku i obezbijedi sigurnost učesnika u saobraćaju.
Svakodnevno ga posmatram i osjećam duboko u sebi neku gorčinu. Dok sa jedne strane ponosno nosi brda koja su se navalila na njega, sa druge strane se ističe u svom bjelilu i čistoti. E, upravo ta činjenica da je nov, bijel, naprosto “traži” da se “ukrasi”, jer gdje ide da takav i ostane!? Pa to nije onda pravi potporni zid. Nije u “toku”, nije u „trendu”… Zato će Petnjičani u svom “umjetničkom” porivu da pohitaju da izraze svoje mišljenje, stav, “bunt” i sl. nekom kič porukom na njemu.
Stižu izbori, a to se ne propušta! Urbani kič će da ukrase zid do sledećih izbora, ili, kako ranije rekoh… do sledećeg krečenja, zar ne? Jer takva “umjetnost”, baš kao i politika, imaju kratak rok trajanja i neizvjesnu budućnost.
Pa, čemu to? Zar je trenutno političko stanje jedina inspiracija? Je li to centar svakog dešavanja? Je li to jedina preokupacija misli čovjeka Balkanca pa i Petnjičanina?
Gledam bijeli, nov, “nenačeti” potporni zid i pretpostavljam sadržinu njegovog natpisa budući da izbori dolaze…“Naša snaga jeste siguran korak za život u Bihoru jer Bihor pripada svima“…i tako, ulaz u Petnjicu će da krasi stilski neukusno ispisani zid sa političkim porukama. Po onoj staroj, „ko prvi do djevojke ( čitaj: zida ), njegova djevojka ( čitaj: zid ). Sve dok ponestane djevojaka ( čitaj: zida ), e, onda će više njih preko jedne te iste djevojke ( čitaj: zida ).
Zar mora tako? Zar nije ljepše da na tom istom zidu osvane “volim te, Selma”…“nedostaješ mi, Irfane“, bilo kakva poruka ljubavi, prijateljstva!? Hajde da nas ne vode politika i trivijalnosti, već emocije i želja za lijepim! Petnjica to zaslužuje. Sačuvajmo potporni zid jer je on nešto sa čim se svi mi, koji dolazimo u Petnjicu, prvo susrećemo a taj prvi kontakt govori o svima nama mnogo toga.
DENIS BOŽOVIĆ
