Tmuša pritisla Borsku visoravan, prst se pred okom ne vidi. Ni snijega nema da osvijetli jednu vlažnu, kao od prosutog mastila, decembarsku noć. Samo zvuci, a i njih je malo. Čini se, neka mnogo škrta noć. Tišinu i korake po mokrom asfaltu dopuni tek poneki automobil iz daleka, skroz tamo iz pravca Dobrodola i Savin Bora.
A pored glavne džade, kakav je već red, kafana. I unutra, upravo nesrazmjerno lošoj svjetlosti – veselo, baš kao što to u kafani i treba da bude.
“Izmiješaj te karte više”, čuje sa stola oko kojeg sjedi pet-šest gorštaka.
U priči dopunjuju jedan drugog, idu riječi preko riječi, čini se da niko ne vodi računa o rezultatu igre.
A društvo, Elvedin, Amir, Aldin, Mifto, Elvir i Anes, svi Savinborci. I svi po prezimenu Rastoderi. “Ubijaju“ mrklu monotonu noć kartama, druženjem i smijehom. Kažu da ovih dana nema posla previše, ali da će ga na pretek biti kad “osamne”. A tek ljeti, vele, biće posla do guše. Taman da glavu ne mogu da obrnu. Svi su poljoprivrednici i stočari. I svi bez dvoumljenja tvrde da je Savin Bor centar svijeta.
“Bogami, ovo još malo dok ne napada, a poslije će biti teško dolazit ovdje. Ne moš’ izać nako da se smrzneš”, pričaju Savinborci.
Na pitanje kako supruge razumiju njihove kafanske sate, kažu kratko samo da će pretrpjeti kritike. A i da će lako preživjeti. Sa tim, nemaju problema.
„Samo ti piši, žene nam ne mogu ništa. Neki su oženjeni od nas, a neki nijesu. Evo smo ih odvojili da se ne miješamo. Slikajte ovoga ovdje sa bradom, ovoga mudžahedina… On nam je glava, a mi smo mu vrat pa upravljamo njime“, uz smijeh dodaje jedan od njih.
Onda se partija karata nastavlja, zašarene se po stolu prosute, do prve pauze za poneki gutljaj pića, ispod sivkastog dima cigarete sakupljenog oko blijedog svijetla. Dok se vrijeme lijeno razvlači kroz noćnu tminu, sa tragom nejakog kafanskog svjetla i jednog naročitog centra svijeta, nadomak Savin Bora.
SAMIR RASTODER
