To da Bihoraca ima širom planete je opšte poznato. Nije mali broj onih koji zauzimaju visoko mjesto u društvenom sistemu država u kojima žive. Međutim, ima onih koji su doprinijeli na stvaranju značajnih građevinskih znamenitosti, a čija velelepna zdanja krase mnoge metropole.
Neimari iz Bihora su se u svom poslu dokazali širom planete. Izgradili su na desetine velikih industrijskih objekata, hidro i termo elektrana, mostova, puteva, stadiona, hotela…
Jedan od takvih Bihoraca jeste i Samir Ramdedović. Kao dvadesetogodišnjak odlučio je da potraži posao van svog zavičaja ali za razliku od većine koji su egzistenciju potražili u zemljama zapada, Ramdedović je odlučio da ide prema istoku, u zemlje bivšeg SSSR.
“Moj odlazak se ne razlikuje od ostalih Bihoraca, samo što su oni uglavnom išli na zapad a mene je život uputio prema istoku zahvaljući građevinskoj firmi iz Novog Pazara. Pošli smo kao grupa 2000. godine da radimo kao podizvođači. Nakon nekih godinu, u dogovoru sa još dvojicom ljudi iz Sandžaka, otvorili firmu „Alk++“ koja je trenutno jedna od najuspješnijih građevinskih firmi sa prostora SFRJ koja se bavi ovom djelatnošću i koja je prerasla u kompaniju. Kao takva je dobila i priznanje od predsjednika Rusije. I pored toga što sam ja napustio 2004. godine kao ortak firmu, drago mi je što sam jedan od tvoraca kompanije koja je dobila jedno takvo priznanje. Otišao sam kao majstor za izgradnju otvora/šahti za liftove a završio sam kao zamjenik u pomenutoj firmi. Sam početak jeste težak. Ne znam šta mi je teže padalo: jezik, hrana, mentalitet njihovih radnika, njihovi zakoni, međuljudski odnosi”, priča svoju priču za portal radija Samir Ramdedović.
Smješteni su bili u 500 metara kvadratnih, udaljeni od centra grada 1.5km, a radili su na izgradnji hotela sa pet spratova u predgrađu Sočija, Lazarevskoje.
“Satnica nam je u samom startu bila oko 1.5 dolar tako da se na mjesečnom nivou mogla izvuć plata od oko 1 300 dolara. Naravno, kasnije smo kao firma „porasli“ pa smo dobili mnogo veću satnicu koja je izlazila i do sedam dolara. Skoro godinu i po smo radili kao podizvođači, a nakon toga smo otvorili svoju firmu i naš prvi posao je bio hotel sa sedam spratova u gradu Adler koji je tridesetak kilometara udaljen od Sočija. Kvalitet i brzina izgradnje tog hotela nam je bila ulaznica za izgradnju objekata u elitnom dijelu Sočija u naselju zvanom Galerija. Tu smo, postojeću fontanu koja se nalazi u strogom centru srušili i napravili novu i koja krasi centar, jer se radi o cvjetno-muzikalnoj fontani. Veliki broj poslovnih prostora u kojima se danas naleze butici, picerije, restorani da bi vrhunac našeg posla bila zgrada banke koja je imala 17 hiljada kvadrata. Izgrađena je u blizini centra i luke u Sočiju. Inače, radi se o zgradi „Sber-banka“, Centralna banka Rusije. Nakon njenog završetak, firma je nastavila sa poslovima izgradnje sportskih objekata za ZOI „Soči, 2014“, gdje je i dobila priznanje predsjednika Rusije. Kada smo oformili svoju kompaniju, finansije nijesu bile problem, novca se imalo. Radilo se i zarađivalo. U jednom momentu sam procijenio da sam zaradio dovoljno novca i da mogu da se vratim u svoju zemlju. Preveliki je pritisak bio. Ma koliko da se novca zaradi, ne može se uživati u njemu. Nakon šest godina rada, odlučio sam da se vratim. Nalet bilo i para i svega kad ostanem bez života. Eto, satisfakcija mi je ta što sam svojim rukama učestvovao u izgradnji objekata koji krase jedan od turističkih centara Ruske federacije. Sada sam kući u selu Lagatore, oformio sam mini farmu kunića, a svrha jeste proizvodnja zečjeg mesa. Ne žalim se, kući sam, svoj sa na svome, sam sebi gazda. Zarad šire društvene zajednice, počev od MZ pa preko opštine, neophodna je podrška sistema u kojem živim. Ako podške bude, meso sa moje farme će se naći ne samo na domaćim trpezama, već i širom Evrope”, zaključuje svoju priču Samir koji je jedan od mnogih bihorskih neimara.
DENIS BOŽOVIĆ
