U nedostatku gitare i klavira i prije nego li je naučio prva slova azbuke, Šeko Šabotić je počeo da slika. Selo Tucanje, prema predanju mjesto odakle su nekada i Grci napustili zbor surove klime, postoji mjesto “Pod Gradac” sa istorijskim dokazima o boravku Ilira, stvara Šeko slike koje neodoljivo podsjećaju na Dekameron. Svaka njegova slika nije ništa drugo do zbirka priča u 100 novela. Pod uticajem sredine, prenosio je svoj pogled na društvo i okruženje, na papiru, drvetu… A da slika može da nastane na bilo čemu, najbolji je primjer i metalni poklopac šporeta Smederevac.
“Latio sam se onog što mi je bilo pri ruci da stvaram. Da sam imao ovđe aerodrome, ja ne bih išao u Podgoricu da letim, već bih odavle poletio. Da je Nikola Tesla ostao na prostorima odakle potiče ne bi napravio ni fenjer”, samo je jedna od poruka koju šalje umjetnik.
Ulje na platnu, crno bijeli crteži, portreti, skulpure… su samo jedan dio onog čime se bavi Šeko, što ga čini univerzalnim umjetnikom. Posjetioce Šekovog doma prvo što dočeka je pogled sa prozora, ali umjesto stakla od kojeg se odbijaju sunčevi zrazi, stoji slika na kojoj je on u društvu oca, koja, kako kaže, simbolizuje opstanak domaćinstva čak i u fizičkom odsustvu.
U prirodnom ambijentu, slike kači na prvu slobodnu granu koja je probeharala, ogradu i stiče se utisak kao da je baš za to mjesto rađena. Šekove slike plijene iskrenošću i čistotom, a poseban utisak ostavljaju one koje slika po sjećanju iz djetinjstva na kojima preovladavaju motivi tzv.prigona stoke poslije ispaše.
Portreti zauzimaju značajno mjesto među njegovim umjetninama, a svoje mjesto je našao i portret holivudskog glumca Čarlsa Bronsona. Na pitanje koliko ima godina, kratko kaže da ne zna baš.
“E, vjeruješ li da sam zaboravio”. Šeko međutim zna da je rođen 1959. godine.
Između ostalog na njegovim slikama se vidi odlazak i dolazak iz Bihora, a kako i sam kaže, na njegovim slikama sociolozi i filozofi mogu doktorate da pišu.
Posebno je zanimljiv njegov prikaz žene kroz epohe, od vremena kada su se tražile jake i zdrave žene radi ploda, do danas kada se više preferiraju starlete. Simptomatično u ovim skulpturama je to što su one nastale u vrijeme kada je Šeko bio student, kao da je već tada znao koje će vrijednosti biti u novoj epohi.
Ovaj beskompromisni umjetnik ne miruje ni ovih dana. Radi na slici koja treba da nađe svoje mjesto u administrativnoj zgradi SO Petnjica. Starije generacije se sjećaju slike Petra Lubarde iz skupštinske sale crnogorskog parlamenta. Nije Šeku pao na pamet taj detalj, ali pisac ovih redova već je vidio njegovu sliku iza leđa predsjednika petnjičkog parlamenta. Nije želio da dozvoli da se fotografiše, ali smo ipak uspjeli da diozabilježimo, ako ništa drugo, makar njene gabarite.
Na osoben i svojstven način, vjerodostojno i autentično, zasnovano na arhiktetonskih i kulutroloških znamenitosti koje su zastupljene na području Crne Gore, prikazuje svu multikulurološku šarenolikost koja je, kroz istoriju, zastupljena u Crnoj Gori kao njenu simbiozu. Sve to stvara, a povod je pet godina od kada je Petnjica povratila status opštine.
Za njega nije važna tehnika, važno je šta se vidi, a ima i onih koje neke od njegovih slika nazvali “Ikonom 21.vijeka”. Imao je Šeko svoj kvadratni metar ispod palme, pored zidina Starog grada u Budvi. Na tečnom ruskom i njemačkom jeziku, dočarao nam je kako je tih godina poslovao sa turistima.
“Svaki portret turisti su prvo pozdravili aplauzom, pa ga onda kupili”, priča Šeko.
“Dođu organizovane ture turista, nemaju puno vremena da se zadrže. Imam desetak minuta da uradim portret i uspijevao sam u tome”, zaključuje Šeko, koji je zvanje diplomiranog likovnog pedagoga stekao 1987.godine i koji planira izložbu u okviru Bihorskog kulturnog ljeta.
DENIS BOŽOVIĆ
