Za razliku od današnje omladine, koja kao prvu svoju aktivnost uči kako da koristi neku od savremenih tehnologija, Husein Novalić, vrijedni poljoprivrednik iz Bihora sjeća se drugačijeg djetinjstva i mladosti. Kao i svaka druga djeca koja su rasla u to vrijeme učili su drugačije zanate, počev od nabiranja slame, u planini Vlahovi da sječe drva, sije žito, pa sve do oranja njive sa konjima ili volovima, što i danas radi.
“Merak mi je da za malu njivu upregnem konja i da orem. Ništa je to u odnosu na njive koje smo nekada orali sa volovima da bi posijali žito, ovas ili kukuruz, a od toga je cijela porodica živjela”, kaže Bihorac koji i dalje koristi staru alatku “ralo”, u narodu poznatu kao “ralica”.
Preko zime ralo smjesti u “kolibu” dobro izolovanu od spoljnih uticaja da je ne bi kiše i snjegovi “izjeli”, kako bi “a svane proljeće” mogao izorati vrt.
“Konja držim da mi služi za ovakve manje poslove koje mogu i sa traktorom obaviti. Nekada se sa njim hljeb zarađivao i sve što smo imali da prenesemo on je bio glavno prevozno sredstvo. Skoro da nije bilo kuće koja ga nije posjedovala. Dođe gost da sjedi, prvo konja zavežemo i smjestimo, pa onda gosta dočekamo u kuću. Zavezan za obližnju ogradu uz plasu sijena dočekao bi jutarnje sate, sve dok se gost ne nasjedi ili prenoći”, priča Husein.
ALDIJANA NOVALIĆ
