Selma Hadrović – Schauls, po vokaciji profesorica muzike, koja se intezivno bavi svojom profesijom, vrlo uspješno se ogleda i u stihu.
Ona je pjesnikinja onih najosjetljivijih vibracija, koja svoja iskustva, svoje životne sekvence – pakuje u stihove i tako postaje sigurnija da nije uzaludu traćeno proživljeno vrijeme, ma otkud bilo napadnuto raznim izazovima i natruhama današnje dekadencije.
A sve je iskustvo, baš sve. I sve je materija za umjetninu – od one mace koja tapka po sabahu (pjesma Nedjelja), do one srne koja preplašena drhti u njenoj bašti u strahu za svoje mladunče (pjesma Moja basna); a onda pjesnikinja spušta kapke preko svojih očiju da bi bolje vidjela, jer – kako kaže Ćamil Sijarić: „Oči nijesu privezane za tijelo, već za dušu.“
Tu sliku, možda prenesenu iz svojih briga za svojim djetetom koje je negdje daleko na studentskoj ekskurziji, želi da okameni u svom sjećanju i sačuva njenu nevinost. Koliko je god nešto stvarno u životu, toliko može biti i nestvarno, jer – pjesnička mašta nikada ne miruje…
Metamorfoza slika koje promiču pred njenim očima, postaje pjesma, koja se, bar se tako doima, sama napiše.
Puno je i mudrosti u ovom svesku pjesama Selme Hadrović – Schauls, a evo jedne iz pjesme Mudrost tišine:
… Ako želiš da te slijede – šuti.
Ovdje nam Selma ne ponavlja onu staru floskulu poznatu od antičkih vremena da je ćutanje zlato, već govori o vremenu koje živimo, gdje su ljudi svojim riječima zatrovali vazduh, vodu i zemlju, te se vrlo često mnogo više govori šutnjom, negoli izgovorenim riječima. Ta je ljudska govorancija i predosadila normalnom čovjeku. I nije ovdje riječ o didaktici, već o pukom dijalogu sa samom sobom.
Neobičan je sistem slika, posve originalan u pjesničkom izražaju ove autorice: Pjenasti oblak, pa još zlatom presvučen; bijeg leptira kako bi spasio svoje šarenilo, ali – nespasivo je šarenilo leptira koji se svojim krilcima opire vjetru… I još bezbroj je sličnih slikovnih izražaja koji se provlače kroz ovaj rukopis.
Mostar, grad u kojem je rođena, prožima se onim svojim najtanahnijim osobenostima kroz Selminu poeziju, ali – imamo i antipod mostarske topline – svijet u koji joj je bilo suđeno da se utopi. I tu ona vješto varira između želja i stvarnosti; između onoga što je bila i što jeste… Vječita čežnja producira osjećanja koja prerastaju u stih. Možda čežnja, raznolika čežnja, i jeste glavni pokretač u poetskom, i uopšte umjetničkom stvaranju.
Ova poezija se doima i kao ispovijest:
„Prigrli me ova zemlja neke godine davne“ (Pjesma Luksemburg), inovirajući iz pjesme u pjesmu svoju imanenciju i poetski izraz, te premještajući se sa jedne pozicije osmatranja svijeta na drugu, ona uspijeva da nam ispriča ono što smo počesto i sami sebi htjeli reći, ali nam se, naprosto, nije dalo.
Da bi što bolje razumjeli psihologiju Selminog poetskog raazmišljanja –pozvaćemo se na pjesmu Jel’ ti se ikada desilo:
„Jel’ ti se ikada desilo da te progoni smisao?
Bože, gdje li nesta, do jučer je bila tu. A možda se samo skrila
da iznenadi kad se najmanje nadam…“
Ovdje bi se prije reklo da se govori o besmislu, ali ovakvim inverzivnim kazivanjem – čitaoc se pita šta je zapravo smisao života i da je, zapravo, besmisleno razmišljati o smislu. A u trećem stihu ove strofe priziva se nada – nada koja je održala ne pojedinca već cijelo čovječanstvo i mnoge civilizacije, jer se, gubljenjem nade, gubi i smisao i besmisao i čovjekovo bivstvovanje na ovom svijetu postaje upitno.
Pjesnikinja se u svojim pjesmama ne izruguje životu, ne čini ga morbidnijim nego što jeste, ne vrišti nad devijacijama života, već, vrlo često, kao djevojčica za cvjet'ćem – trči za onim ljepotama koje život nudi ili koje su se skrasile u njenoj mašti, u njenoj dubokoj intimi.
Ova stihozbirka, očito je, nije nastala u jednom dahu, nije nastala u kratkom vremenskom periodu, već kao bilješka poetskih refleksija dobrog dijela života i nema onu vrstu koherentnosti kakvu imaju knjige koje nastaju u kraćem vremenskom intrevalu, kada svaka pjesma ima boju i karakter vremena u kojem nastaje – ali to joj ni za trunku ne umanjuje vrijednost i estetski dojam.
Uporno mi se nameće – a ne znam zašto – misao, da Selma svoja jutra preslikava kroz plavi indigo i tvori u pjesmu. Ne znam zašto je to tako, i neka ostane neobjašnjeno… Možda kada sami doživimo da indigujemo svoje doživljaje – sjetićemo se njenog pjesničkog postupka i biće nam jasno.
Sve do tada uživajmo u poeziji Selme Hadrović – Schauls kroz čije stihove čujemo i čarobne zvuke njene klavijature.
U Luksemburgu 27. februara, 2017.
Faiz Softić
