Posjetili smo oazu dobrote, širokog srca, ljudi širokih pogleda, ljudi nezaborava, širokog osmijeha i raširenih ruku. Kako ih drugačije nazvati, osim ljudinama. To su ljudi koji čine Zavičajni Kluba „Bihor“ u Luksemburgu. Ne mogu ih pojedinačno imenovati iz bojazni da nekog ne izostavim, pa ću im se obratiti kao Klubu. A da li ću umjeti svoje impresije i osjećanja prenijeti? Nijesam sigurna, a nije ni moguće!
Ne može se onolika ljubav prema zavičaju, našim najboljim đacima i nastavnicima prenijeti perom. Nijesam pisac. Sigurno bi to samo znao naš pisac Faiz Softić, član ZK Kluba.
Odlazak u Luxemburg za mene je predstavljao i strah i radost istovremeno. Emocije su se smjenjivale. Da li ću najbolje učenike svojim stavom osloboditi. Ja ih sve nijesam poznavala. Najbolji su bili učenici iz raznih škola. Da li će me oni zavoljeti, kao što ću ja njih? Znala sam za sebe. Sigurno! Da li ćemo ljudima zavičajnog kluba Bihor umjeti istinski reći hvala? Da nešto ne pogriješimo, plašila sam se.
A oni, članovi Kluba, čekali su nas, i na stanici i u Klubu. Tada sam osjetila dobrotu i ljubav, koja im svakoga trena zrači iz pogleda. To iskreno gostoprimstvo naših domaćina učinilo je da se istog trena osjetimo sigurnim i dobrodošlim. Svojim autima su nas odvezli u prostorije Kluba. Opet doček. Čekalo nas je osvježenje, večera i raspored smještaja. Smještena sam kod predivne porodice Sabita i Ifete Šabotić. Učinili su da se osjetim kao kod najrodjenijih.
Obratili su nam se predsjedik Kluba i zamjenici. Prostorije Kluba pune članova i gostiju, koji su čekali da nas upoznaju, da nas predsjednik udruženja predstavi. Potom je počelo zabavno veče, u čast naših učenika i nastavnika. Pjevalo se, igralo, a na pozornici se odigrao i komad dramskog pozorišta iz Petnjice, po tekstu Dragana Koprivice. Sala puna. Mi sretni. A ZK „Bihor“ okupio sve lijepe, zdrave, pametne ljude, žene i djecu, momke i djevojke. Igraju, pjevaju i pričaju o svom zavičaju.
Pa zavičaj je tu! Baš tu! Kod njih. Oni ga nose u srcima. Ja mislim oni to rade što su najbolji . I jesu. Najbolji ste! Svuda ću to nositi i prenositi! U svoje ima, ime nastavnika i najboljih učenika devet OŠ iz Bihora.
Pitam se zašto mi naviru suze na oči kada pomislim na te ljude i njihove porodice? Medju dragim ljudima, sretoh se sa svojom prvom generacijom učenika. Čuli da dolazim. Uporedih onu djecu nekad, a sad veliki i bogati ljudi. Hvala im. Nijesmo se zaboravili.
Posjeta je krenula svim znamenitim mjestima Luxembrga i Francuske. Prvi dan posjeta zoološkom vrtu i susret sa vrstama životinja koje su djeca mogla sresti samo u enciklopedijama. U povratku su nas dočekali članovi Kluba i ugostili u divnom restoranu. Tokom tih dana obišli smo američko i njemačko groblje i vidjeli nešto posebno, odnos ljudi i ozbilnjost zemalja prema svojim herojima. Obišli znamenitosti Luksemburga, obišli spomenik „Zlatna žena“, podignut u čast majki, koje su slale sinove da brane domovinu. Obišli Palatu prinčeva. U toku smjene straže, bio je jedan naš vojnik.
Svuda naših ima, i uvijek na pravim mjestima. Uhvatio je ugao, gdje ga kamera ne može snimiti i tiho rekao: “Jeste li iz Petnjice?“ Kod naših učenika radost. Obišli smo i rijeku Mozel. To je granica Njemačke i Luksemburga. Na brodu kojim smo plovili, potpisan je Šengenski sporazum 14.juna 1985.godine o kretanju robe i ljudi. Obišli još mnoga mjesta, predugo bi bilo za nabrojati. Pravili pauze uz ručak i večere u mnogim luksuznim restoranima, koji su u valasništvu naših ljudi, naših Bihoraca, članova našeg kluba Bihor.
Hvala im, u ime nastavnika i u ime najboljih učenika!
Nastavnica, Mejra Vesković
OŠ “Rifat Burdžović Tršo”, Lozna
Bijelo Polje, 07.06.2018.godine
