Nikada nisam upoznao, nikada nisam ni čuo za Meha Agovića, mladića iz moga zavičaja. Danas su Meha sahranili u njegovoj rodnoj Vrbici, nakon što je presretnut, zvjerski mučen i ubijem. Ni pod najvećim mukama, ni za spas života, kako mi javljaju, Meho, seoski siromašak, nije htio odati napadačima gdje skriva ključ od kuće u kojoj je čuvao novac koji je trebao predati svojim komšijama.
Tiho izgovaram Mehovo ime, znam: tu u predjelima moga djetinjstva, skoro neprimjetno, živio je neko toliko bolji od mene. Tiho izgovaram to ime, kao opomenu – koliko takvih, sasvim običnih, prođe kraj nas a da ih i ne primijetimo. Tiho izgovaram ime onog što je životom posvjedočio da, uprkos svemu, postoji ono što beskrajno razdvaja čovjeka od zlkovca.
Upamtite to ljudsko ime. Taj ključ u stisnutoj mrtvoj ruci Meho Agović ostavio je u amanet svakome od nas. Da ga nosimo i čuvamo kao mjeru ljudskoga stida i nade. Samo od nas, od svakoga od nas, zavisi, hoće li na našim rukama Meho Agović opet umrijeti.
Esad KOČAN
