„O narodnoj poeziji kod muslimana u Beranskoj okolini,” Mahmuda Hadrovića, medresanta u Skoplju, koji je napisao i objavio tridesetih godina, a Husein Bašić ga prenio u antologiji „San i pola života,” najbolja je potvrda kako su Bošnjaci gusle smatrali svojim – narodnim instrumentom.
Prije nego što je pobrojao guslare iz Gornjeg Bihora sa kojima je razgovarao (Hamdija Hadrović sa Selišta, Smail Tiganj iz Vrbice, Feho Hadrović iz Vrbice, Desto Prentić sa Savinbora, Šemo Ličina iz Radmanaca, Hazir Rastoder sa Savinbora, Hrusto Muratović iz Jasikovice kod Petnjice, Hrusto Muratović iz Laza, Hasan Hodžić iz Trpezi, Asim Rastoder iz Savinbora…), Mahmud Hadrović je u uvodnom dijelu teksta napisao; „Sada se mnogo izmijenilo, jer su mnoge muslimanske porodice iselile u Tursku, i mnoga sela su skoro pusta. Ovo iseljavanje puno je bolnih momenata, koji ranjavaju najtvrđa srca i nagoni suze na oči. Naročito je inetresantno, i to treba podvući, ponekad oni koji su se iselili mole ove koji su ostali, ako se najzad odluče na iseljenje, da im ponesu gusle. Valjda hoće i pomoću njih da izliju svoju tugu i težnju za rodnim krajem. Ti ljudi, koji u ovim tužnim trenucima, kada se rastavljaju od rodne grude, misle na gusle i pjesme, zbilja su dostojni da im se oda priznanje…”
Latif Adrović Starkin
