Džeko Šabotić iz Tucanja, veliki humanista i čovjek koji je mnogo toga uradio za Bihor i Crnu Goru je davne 1978 godine, zbog ekonomske krize i nezaposlenja otputovao u Švajcarsku.
“To je bio veoma dug period, vrlo teške godine, siromaštvo….. Nemanja vizije za budućnost su me dovele do ideje da ne treba gubiti vrijeme ovdje i da je bolje otići tamo. Otišao sam na maksimalno tri godine, kao sezonski radnik ali sam ostao osam. Imao sam cilj i tako sam i izdržao sve izazove”, kaže Džeko.
Na pitanje koliko je teško Bihorcu da se prilagodi svim promjenama u “tuđem” svijetu, od mentaliteta do jezika ovaj BIhorac kaže da integracija traje dugo.
“To ne može da se završi tako lako, a posebno ne nekom ko je toliko emotivno vezan za svoj kraj kao što sam ja. Svaki dan proveden u zavičaju mi je veliki poklon”, kaže Šabotić.
Ovaj veliki humanitarac i filantrop skoro četiri decenije pomaže ljudima na razne načine.
“Humanost mora da krene iz duše čovjeka, to ne može da se radi tek tako. To mora da ima u čovjeku, neki poseban osjećaj za ljude”, govori punim plućima Džeko.
Njegova prva akcija bila je davne 1988 godine kada je komšiji u selu Tucanje izgorjela kuća. Na obavijest svoje braće, Džeko je bez razmišljanja krenuo u akciju sa Miftom Šabotićem pa su zajedno sa ostalim izgradili novu kuću.
Kako je vrijeme odmicalo, humanitarne akcije su se nizale jedna za drugom, čak ni Džeko ne može da se sjeti koliko ih je bilo ali nam je naveo neke od njih.
“ Pomagali smo mnogima, kao i pojedincima. Ratne 1994. godine pomagali smo Opštoj bolnici u Beranama, Zdrastvenoj stanici u Petnjici sa medicinskom opremom, ljekovima.. Takođe smo im donirali i automobil. Druga veća akcija je bila izgradnja dva mosta na rijeci Lješnici od Bioče do Petnjice. Tada smo intervenisali sa 37. 800 maraka“, kaže Džeko.
Pored ovih akcija Džeko je pomagao kad je god trebalo i kom je trebalo. Bolesnim, studentima, socijalno ugroženim licima..Takođe je učestvovao i u izgradnji vjerskih objekata i puteva.
Posljednja akcija je bila za Opštinu Petnjica. Direktno iz Švajcarske stigao je šleper pun kancelarijskog namještaja. Stolovi, stolice, ormari koji su u odličnom stanju. U ovoj donaciji učestvovala je i Vezira Korać koja takođe živi i radi u Švajcarskoj.
“Osjećam se neizmjerno bogato jer si bogat onoliko koliko daješ. Dobro se dobrim vraća”, kaže Džeko.
Status opštine je vraćen, ali narod koji je odselio nije. Selima vlada pustinja i tišina, na prozorima ogromnih kuća su spuštene roletne koje se podižu samo kada ljudi iz dijaspore dođu na odmore. Zimske ili ljetnje, manje bitno. Ako nastavimo dalje ugledaćemo tužne pašnjake, oranice voćnjake i puste kuće u kojima već odavno niko ne živi. Mladi ljudi su pošli trbuhom za kruhom po bijelom svijetu tražeći bolje mjesto za život. Mnogo je stanovnika otišlo, koji bi sada u našoj Opštini mogli biti radna snaga. Ostalo stanovništvo živi u isčekivanjima da se infrastruktura popravi i ojača.
Džeko kaže da će se vratiti u rodni kraj ali ipak ne može reći da li će to biti definitivno jer vani ima djecu, unučad, porodicu.
Na kraju ove priče Džeko je pozvao sve naše sugrađane koji se nalaze širom svijeta i sve ljude velikog srca da nikada ne zaborave i da dođu u svoj zavičaj kako bi mu pomogli, jer je propadao posljednjih 50 godina kako kaže on.
Emir Muratović
