“Stajala je usred bašte ko najljepši cvijet, kao da je dio mašte…”. Ovi stihovi legendarne grupe Index-i je nešto što prvo počne da navire u mislima posmatrača kada stane preko puta zgrade opštine u Petnjici. Pogled tada mora da se zaustavi na staru, oronulu kuću porodice Muratović.
Kuća stara nešto više od 70 godina, ponosno odiše duhom istorijom, bez imalo stida, prkosno stoji između novih i moderno izgrađenih objektata koji su sada dom, kao što je to i ona bila nekada. Oronula ali postojana, oživi sjenke prošlosti i duh tih dana, pred posmatračevim očima se stvore mirisi sjećanja na zaboravljeno vrijeme i one dane kada su preko njenog praga izlazila njena mladost i odlazila u bijeli svijet.
A kuća, kao i svaka stara, dobroćudna i dobrodušna bihorska majka ili tačnije – nana, ostala da čeka svoja čeda da se jednog dana vrate u njene tople skute. U svojoj usamljenosti, zadržala je gostoprimstvo pa su njena vrata širom otvorena. Jer, nikad se ne zna, možda baš sada neko od njenih trideset i više čeda, koje je ne tako davno ispratila, pohrli rodnom ognjištu da joj ponovo vrati stari sjaj. A ona, u iščekivanju, odolijeva zubu vremena i kao da provocira svoje nove, moderne komšinice, od čelika i betona. Kao da im govori da one nikada neće imati sunce za dvorište niti gnijezda punih cvrkutavih ptica. Ta, stara dama, svojom postojanošću, izaziva divljenje i poštovanje. U svojoj tišini, šalje snažnu poruku da moramo sačuvati sami sebe od zaborava.
A u Bihoru ne moramo prevrtati kamen da bi imali priču, jer je Bihor pun starih kuća koje simbolizuju ništa drugo do stare nane čija su djeca pošla u tuđinu.
DENIS BOŽOVIĆ
