Koračam popločanim ulicama grada Eša u Luksemburgu. Razgledajući oko sebe nepoznate zgrade, ulice priđe mi čovjek koji je primijetio kako izgubljeno razgledam i lutam kroz široku ulicu. Znate, mi Bihorci se prepoznamo odmah, drugačiji od svih ostalih.
Domaćinski me ponudio kafom, pa smo sjeli da ispijemo tu njihovu kafu. Rekoh mu da me u Luksemburgu nanijela moja profesija i zamolih ga za intervju. On naravno to prihvati međutim zatražio je da ostane anoniman. Kaže da je u Luksemburg došao 1992 godine zbog političke situacije i rata. U Trpezima je radio u prodavnici “Mladost” sve do 1992. Kada je došao u Luksemburg 6 mjeseci nije radio zbog papira koje nije imao.
,,Prvi posao mi je bio kramp i lopata radio sam to mjesec, kasnije sam napustio taj posao. Našao sam posao vozača u jednoj pekari pa sam i taj posao napustio jer nijesam znao jezik dovoljno. Onda sam pošao kod Dževada Muhovića koji je radio u građevinskoj firmi i od njega sam učio zanat mašiniste. Poslije završetka obuke našao sam firmu u kojoj sam radio 22 godine sve do odlaska u penziju”, kazao je naš sagovornik.
Pitah ga je li bilo teško raditi 22 godine taj posao?
,,Bilo jeste teško zbog nepoznavanja jezika, život se ovdje razlikuje od života u Crnoj Gori. Odje postoji pravilo “kuća posao, posao kuća”, jada se Bihorac.
Kako sada živite u penziju, kako provodite dane?
,,Kao penzioner sam slobodan čovjek i od žena i od rada (u šali dodaje moj zemljak uz prepoznatljivi Bihorski humor), šetam i tražim sebi zanimaciju, često sam na relaciji Luksemburg – Trpezi”, kaže sagovornik.
Razmišljate li da se vratite u Crnu Goru da živite pošto sada imate penziju?
“Rado bih se vratio ali su mi sva djeca ovđe, unučad takođe”.
Na kraju posrče kafu pa poruči mladima:
“Učiti i samo učiti, bez škole nema života, budućnosti, a čovjek vrijedi onoliko koliko zna.”
Tako se mi ispričasmo, rastasmo se u nadi da ću sledeći put biti ja domaćin i da će se ljudi poput mog sagovornika, nekada vratiti Crnoj Gori, vratiti svom kraju đe su rođeni, jer Zemlja je okrugla, i đe god da odemo, nosimo to breme da ne možemo da pobjegnemo jer što smo dalje to smo, paradoksalno, sve bliži svom rodnom kraju.
Emir Muratović
