Binasa Zverotić, vrijedna domaćica, dobitnica opštinske nagrade za stočarstvo u 2019. godini, svoj biznis u Vrševu počela je sa jednom kravom i četiri ovce, a danas posjeduje 15 krava, tri junice, jednog bika i 170 ovaca.
Nagrade koje dobija rezultat su velikog rada i odricanja. Dobitnica je opštinske nagrade za stočarstvo u 2019. godini.
Uz kazan i pečenje rakije, Binasa priča da je prije dvadesetak godina, porodica Zverotić donijela odluku da se ozbiljnije bavi stočarstvom. Motivi su, naravno djeca i želja da porodica ostane na okupu. Nakon dvije decenije, zadovoljni su i ponosni postignutim.
“Kad sam otišla na selo da živim, svi su mi rekli – lipsaće ti i krava i ovca, ali ko radi taj i zaradi. Sve se isplatilo. Sve što posjedujemo stečeno je samo od poljoprivrede. Radili smo i poznaje se. Dug je put do svega ovog. Sin je otišao u Njemačku. Oženio se. Nije otišao zbog posla, otišao je zbog ljubavi, ali ga vuče svoj kraj, radi od mraka do mraka. I tamo je veliki radnik kao što je ovdje bio”, priča Binasa Zverotić.
Mlađi sin je takođe ozenjen. Ćerka se školuje i treća godina medicine.
“Proizvodimo sir, kajmak, jardum, mlijeko, surtku, zatim jagnjeće, teleće, ovčije i juneće meso. Sve što može da se iskoristi proizvodimo u potpunosti. Koliko god da proizvedemo prodamo. Ne možemo da postignemo sve narudžbe, a kvalitet nema premca. Sa marketom “Franca” imamo ugovor, petnaestodnevno isporučujemo sir, kajmak, meso od jagnajdi, teladi…”, ponosno ističe Binasa Zverotić.
Bilo je puno iskušenja kaže ovo vrijedna Vrševka, pa je ponekad i pomislila da odustane, ali uvijk je nalazila motivb da ide dalje.
“Dopao mi se ovaj zakon o neradnoj nedjelji. E kad bi meni neko taj zakon donio! Zimi se radi prvu, drugu i treću smjenu, ovce se jagnje, oko njih ima posla. Ako se gleda biće, ako se ne gleda nema ga. Sa mi je ljeti jedan slobodan dan, samo da se naspavam. Toliko posla imamo, krave se sve muzu, ovce se sve muzu, para koliko god, nikad dosta. Pare nisu problem, para ima, ali samo zasukanih rukava. Ništa ovo nije došlo lako”, nastavlja priču Binasa.
Malo je bilo onih koji su vjerovali da će dijete iz grada znati da se snađe sa poslovima na selu. Zato su joj, kako kaže, i govorili “da će joj lipsat i ta jedna krava”. Ipak, upornošću postigla je sve.
“Ovo što sam započela to mi se svidelo. Radila sam sa porodicom, sa svojom djecom. Bila sam i van Crne Gore, ali ovdje sam gazda samoj sebi. Radiš, planiraš za šta hoćeš. Ni tamo nije svejedno, ništa nema obešeno. Sve neki njihovi stresovi. Mi radimo kao dragstor, baterije su uvijek pune, ne smiju da budu prazne sa stokom, ta životinja mora da se vidi, ako je gledaš imaš je, ako je ne gledaš nemaš je”, kaže Binasa i dodaje da dosta zemlje uzima pod zakup i to od ljudi koji nisu tu ili koji ne stižu da je obrade.
“Mi im održavamo imanja. Nama dobro, njima dobro. Ne ostanemo im dužni, nešto platimo, nešto sirom, nešto parama, nešto kajmakom i sve su to pare. Imamo dovoljno za svu stoku. Mehanizacija nas je koštala 60.000 eura , traktor, balirka, freza, raonici, plastilica, kultivator, muzalica, drljača – sve što je potrebno u jednom skromnom domaćinstvu. Ministarsvo je učestvovalo dobrim dijelom. Brat mojeg čovjeka pomogao nas je za nabavku mehanizacije sa 10.000 eura. Procedura oko mehanizacije je bilo ogromna. Zamalo smo odustali, ali oni nisu dali da odustanemo, pogurali su nas i jednostavno nisu dali”, kaže Binasa.
Vrijedna Bihorka dodaje da nijedan ministar poljoprivrede nije došao u opštinu Petnjica a da ih nije posjetio. Takođe se hvali saradnjom sa Opštinom Petnjica i službom za selekciju stoke reginalnog centra Berane i Petnjica.
Binasa se žali na to da nedostaje radne snage ali kaže da oni ipak stignu i da izađu, ptošetaju, pođu kod frizera, kozmetičara i ispune obavezu na svadma i veseljima.
“Ranije smo imali radnika, plaćali dnevnice, pokušavali, jer uvijek smo imali veliki broj stoke. Ali tuđa ruka svrab ne češe. Pored tog čobannina ovce idu gdje one hoće. Čobanin je na telefon ili spava i ovce svoju politiku vode. Nije nam se to isplatilo. Danas nema niko ni za dobru paru da radi. Ljeti izalzimo u planinu, u Vrševska brda. Od aprila do novembra na katune. Imamo dva stana i svoju vikendicu”, ponosno priča Binasa.
A na katunima, i pored velikog posla, Binasa kaže da svake godine dočekaju učesnike džipijade. Tako je bilo i prošle godine kada je kod njih ručalo 120 ljudi.
“Željeli smo da ostanemo ovdje i da se borimo i u planu nam je da kupimo ferari, a starost ferarija zavisiće od broja ovaca koje se oblizne”, zaključuje Binasa Zverotić.
ENKO KORAĆ
PROČITAJTE JOŠ:
MEDIN ZVEROTIĆ, NAJMLAĐI ČOBANIN U BIHORU: SA OVCAMA OD CIGLENSKIH PLANINA DO DOLOVA
SAMIR RAMDEDOVIĆ: VRATIO SAM SE SA ZAPADA, JER SAM SE TAMO OSJEĆAO KAO STARI PANJ
