Još nijesam prošetao Bihorom i njegovim selima, a da se nijesam zaljubio. Svaku put iznova i iznova. Zaljubio i našao se u čudu. U nevjerici. Puno je razloga da se zaljubite u kuće koje je najeo “zub zemana”.
Te stare kuće imaju poseban duh, poseban karakter i…dišu. A zeman, zeman je neumoljiv i često na površini iznese sve što ostane od dobrog, ali isto tako i lošeg. Puna je opština Petnjica tih starih ljepotica koje dostojanstveno stoje i odolijevaju vremenu koje ih sve više boji borama, oronulošću i patinom.
Upravo im to daje posebnu draž i ljepotu, a pokazuje naš odnos i nezahvalnost prema nama samima. Donji dio od kamena u kojem je bila smještena stoka, tzv. izba a gore, na spratu koji je od drveta je bilo gnijezdno za porodicu, tradicionalnu, sa dosta djece. Sa strane drvene stepenice sa drvenom terasom na samim ulaznim vratima. Ako teresa gleda prema sjeveru, zbog surovih zimskih uslova, ona bi bila drvenim daskama zaštićena da što manje – navijava.
Posmatrajući na desetine ovih kuća, koje su iznjedrile mnoge koji su se otisnuli u inostranstvo, u neke druge gradove, neka druga okruženja, ne može se oduprijeti preplavljujućim osjećajem nostalgije i neke tihe sjete. Ali i po malo ogorčenosti.
Ogorčenosti što nemar njenih nekadašnjih vlasnika i građana Petnjice uopšte, daje vjetar u leđa vremenu da brzim tempom najeda ljepotu ovih starih dama. Priroda već počinje da se sjedinjuje sa njima, polako prekrivajući florom ono što je sazidano ljudskom rukom. Kao da nas podsjeća da smo svi prolazni i da je sve što ostavimo dato vremenu na milost i nemilost.
Da li mora baš tako biti? Naravno da ne mora. Dobro znaju Bihorci da građani zapadnih zemalja imaju poseban odnos, čak i zakonom uređen, prema starim kućama. Svedoci su da, kada treba da se renovira neka takva građevina, njena fasada se “ukoriči” ili ti što bi rekao naš narod – potšprajca jer ne smije ničim da bude narušen njen prvobitni izgled.
To je njihovo kulturno blago. Otuda čuđenje kako da se niko od onih koji to svakodnevno gledaju, nije sjetio pa da nešto slično tako uradi od svog “starog ognjišta” u zavičaju. Čini mi se da vrijeme često uzimamo kao alibi i izgovor za nemar i za sve ono za šta nijesmo bili odgovorni da sačuvamo, za šta nijesmo smatrali da je važno i vrijedno. I to vrijeme na kraju ošamari, osvijesti pravom slikom. A slika je više nego li tužna. Zato ove kuće samo ćute, čekaju propadajući, a na zapadu se u velikom broju preuređuju i adaptiraju za turističku ponudu.
Ako se tome doda da naše stare kuće po Bihoru imaju svoju tradiciju, dušu, karakter, da su dio naše kulture… Zar nije dovoljno razloga da se posvetimo njima. Jer, kultura, tradicija i identitet se ne čuva samo demagogijom i spletom narodnih igara. Ovo je kulturna baština jednog naroda. Barem bi tako trebalo da bude. Pa čak i ove nove kuće, podignute tik uz njih stare, od betona i čelika, sa sve eloksiranom bravarijom, ne mogu da primame i zadrže pogled koliko li one stare.
Sve u svemu, u okrilju Bihora ove ponosne, stare kuće čekaju povratak svoje ”djece” ili neka bolja vremena, nove vlasnike, koji će spriječiti njihovo propadanje i vratiti im stari sjaj. A zeman, zeman se jedino može pobijediti ako čuvamo od zaborava.
DENIS BOŽOVIĆ
PROČITAJTE JOŠ:
SAMIR RAMDEDOVIĆ: VRATIO SAM SE SA ZAPADA, JER SAM SE TAMO OSJEĆAO KAO STARI PANJ
