Nema dana, a bogami ni kutka petnjičke čaršije đe te ne sačeka prvi brk Bihora, poznati šeret, šaljivdžija Hajradin Muratović.
“Merhaba ljudi, a i ostali”, odapeo bi otrovno, ali sa mjerom Hajradin, prilazeći grupi slučajnih muhabetara na petnjičkoj džadi. I svi bi se nasmijali i mislili kako oni pripadaju prvoj grupi – đe su ljudi, a ne oni “ostali”. I ne zaustavlja se Hajradin previše nigdje. Kratko i sa žaokama, nekad sa usputnim pitanjima, postavljenim više za sebe, a nekada direktno, da te iznenadi.
I uvijek neki novi šeret, neka dosjetka, neka ujdurma.
Tako i danas, u po bijela dana, ispred Centra za kulturu, priča o “jednoj glavi, i sedam kapa”.
U svojoj kolekciji, kaže on, ima sedam kapa. Od ćulafa preko fesa pa do „krstače“. Tako on zove onu đe su četiri slova S.
“De de, Hajradine, koja ti je to sad krstača”, pitam direktno, a očekujem “hajradinski” odgovor.
„Srpska kapa sa četiri S. Imam i onu francusku koja se nosila dok je bilo muslimana“, uslijedio je odgovor, uz cijelu priču o tome šta znače ta četiri slova i šta znači to “dok je bilo muslimana”.
Veli da svaka kapa dobije svojih pet minuta slave.
Kako kaže Hajradin, jednu kapu nosi mjesec, pa onda je zamijeni drugom. I tako sve u krug.
Rekreacije radi.
Hajradin prošeta sa kapom na glavi i do Berana i čeka pitanja, doskočice i začuđene poglede onih koji nijesu iz Hajradinovog svijeta.
A on, kao da je eksperimentom zadovoljio naumljenu provokaciju, šeretski se smije i njemu dosta.
I nama dosta. Jer da nema Hajradina, trebalo bi ga izmisliti.
DENIS BOŽOVIĆ/SAMIR RASTODER
