U slavu humanizma:
Još jednom o Mujku Šabotiću, čovjeku koji se žrtvovao za opšte dobro, povodom desetogodišnjice od njegove smrti
Ove godine u mjesecu oktobru navršiće se deset godina od smrti Mustafe Mujka Šabotića koji je dio svog imetka uvakifio obnavljajući džamiju u Petnjici. Utvrđujući njene temelje i vraćajući joj autentičnost neizbrisivo je postao dio nje, njene istorije, upisao se u red najplemenitijih u Bihoru a time, nadam se, ušao i u naše zajedničko zavičajno sjećanje. Nekako u vrijeme, kad je on otišao sa ovog svijeta – u Luksemburgu je pokrenuta revija Bihor u kojoj smo se trudili, da tekstovima i osvrtima raznih autora otkrivamo pojedince koji bi nam zbog svog doprinosa afirmaciji cijelog kraja trebali biti uzori u odnosu prema njemu. Mujko, zbog osobenosti, veličine i važnosti onoga što mu je darivao, spada u red najvažnijih, jer ko zna da li bi džamija u Petnjici dobila centralno mjesto u vizuelnom identitetu naše opštine da nije bilo njega.
Piše: Ruždija Kočan
Bilo je ljeto, petak i vrijeme godišnjih odmora. U Petnjici živo kao nekada. U hladu velike gomile građevinskog bloka, u samom centru, oslonjen sa obje ruke na plastično-metalnu štaku stoji Mujko. Nismo se vidjeli cijelu godinu. Prišao sam, pozdravismo se i nakon nekoliko minuta uobičajenog razgovora našli smo se na našem zajedničkom – zavičajnom terenu. Raspitivao se o nama u Luksemburgu i iznenadio me da je pratio i naše napore na osnivanju prvog zavičajnog udruženja. Kroz razgovor upoznavo sam ga sa našom namjerom ali i nizom srećnih okolnosti: da nas u jednoj tako maloj, ali dobro uređenoj, bogatoj, ali nadasve, prema strancima tolerantnoj zemlji, ima dosta. Složio se samnom da je možda vrijeme da i mi nešto ozbiljnije uradimo za naš kraj. Ali kroz cijelu priču provijavala je i doza strepnje. I dok je to potkrepljivao detaljima iz svog iskustva, pored nas zastade auto na koje je očigledno čekao. Pozdravismo se, on uđe i odoše.
Više se nikada nismo vidjeli!
Na jesen, te iste godine, u Švajcarskoj, gdje je živio sa svojom porodicom, umro je Mujko Šabotić. Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila među Bihorcima širom Evrope. Bilo je mnogo svijeta na njegovom poslednjem putu za Bihor. I tu, dok sam stajao na platou lijepo uređenog gradskog groblja okupirala me misao: šta to tjera nekog kao što je bio on da pozamašan dio mukotrpno stečenog imetka u tuđini, uloži u nešto bez i zehre lične koristi i usput odvoji toliko vremena da sve nadgleda i dovede do kraja – taman kako treba i kako je zamislio.
***
Mujka sam znao čini mi se od kad znam za sebe kao dobrog, tihog, radnog, skromnog i poštenog čovjeka. Znao sam da se bavio stolarstvom, i da je kao i mnogi iz našeg kraja negdje osamdesetih prošlog vijeka otišao za Švajcarsku, te da je kasnije pokrenuo privatnu firmu za preradu i promet mesa, i ništa više. Ni poslije toga nije se ničim isticao. Ostao je skroman kao i prije. Njegovi napori, upornost i obimna sredstva uložena u obnovu baš džamije nisu me ostavljali na miru. Htio sam bliže i više saznati o njemu, i time, bar za sebe, nađem iole razuman odgovor, ako se tako nešto uopšte može time objasniti. Kroz razgovore njemu bliskih ljudi i porodice saznao mnogo važnih detalja koji su svi izreda uporno sugerisali da je on mogao i trebao postati sve drugo ali ne i najveći bihorski vakif.
U svojoj drugoj godini života ostaje siroče. Otac mu umire od posljedica jednog nesrećnog slučaja u vojsci, a nedugo potom njegov dedo u rod vrati i njegovu majku, procjenjujući da je premlada da svoju mladost svije samo za njega. Mujko odrasta uz djeda i bijaču – majku njegovog oca. U Bihoru se tih pedesetih godina prošlog vijeka oskudijevalo u svemu, no kod njih – u merhametu, očigledno nije. Njih dvoje su u svom malom sirotanu zasadili zrno dobra koje će rasti, vezati ga za njih i svoj kraj u kome će ostaviti neizbrisiv trag obnovom najstarijeg i najznačajnijeg objekta islamsko-bošnjačke kulture u ovom dijelu Sandžaka i Crne Gore. Sve je još zagonetnije, jer hadži Mujko nije bio ni vezir, ni paša ni aga, a u Bihoru je vaktom bilo i ima pametnijih i imućnijih. No, on je bio jedan od rijetkih u kraju, koji su vidjeli dalje od svog praga, od svoje međe i još mnogo, mnogo dalje. Ovim kompleksnim poduhvatom koji je morao uključivati sve relevantne aspekte koji podrazumijeva obnova jednog kulturno-istorijskog spomenika stao je i u red velikih bošnjačkih vakifa. Deset godina od njegove smrti je podsjetnik i provjera jesmo li spoznali, da se dobrih i vrijednih pojedinaca među nama ne sjećamo zbog njih samih, nego zbog nas. Možda i u tom odnosu leži dio razloga, da smo to gdje jesmo. Predugo smo se olako odricali i zaboravljali baš te najbolje od nas pa podsjećanje na rahmetli hađži Mustafu – Mujka Šabotića u mjesecima koji slijede može biti znak da se mijenjamo nabolje, ili što bih ja volio – prekretnica da i mi širimo zasade dobra za bolje svih nas.
