Ibrahim Pačariz Ipko je najstarije dijete Ruša i Nurije (rođ. Ramusović). Rođen je 20. 7. 1933. godine u Beranama gdje je završio osnovnu školu (četiri razreda) i nižu Gimnaziju (malu maturu). Umjetničku skolu je završio 1958. godine u Herceg Novom u klasi Voja Stanića. Tokom školovanja je zapažena njegova likovna obdarenost, i kao državni stipendista, počinje da radi u Petnjici u Osnovnoj školi “Mahmut Adrović” kao nastavnik likovnog vaspitanja. Nakon šest mjeseci rada 1959. godine odlazi na služenje vojnog roka u školi podoficira u Bileći. Poslije završetka podoficirske škole kao vodnik nastavlja služenje vojnog roka u Raškoj i Novom Pazaru.
Ženi se sa Nezirom Zejnilović, kćerkom Zejnilović Ragipa i Šehide (rođ. Šahman).
Kao nastavnik likovnog vaspitanja u Lubnicama kod Berana radi dvije školske godine.
U septembru 1963. godine ponovo radi u Osnovnoj školi ”Mahmut Adrovic” u Petnjici gdje je uz redovan rad na pedagoškoj akademiji u Nikšiću završio Višu školu likovne umjetnosti.
Njegovo umjetničko djelo je raznovrsna umjetnička tvorevina sazdana od kiparstva, slikarstva, linoreza, duboreza… Podučavao je mnoge generacije učenika sa područja petnjičkog kraja, daleko od očiju stručne javnosti stvarao umjetnička djela. On je likovni umjetnik snažnog izraza, unutrašnje usredsređenosti usmjerene u više pravaca iz kojih takvim svojim pristupom isključuje slučajnost i improvizaciju. Njegovo pejzažno slikarstvo i kiparstvo posjeduju određene komponente koje mu obezbjeđuje posebno mjesto u prostoru ovog likovnog izraza.
Kada bi se posmatrač prepustio slobodi asocijacija, počeo da razmišlja o asocijativnim koordinatama njegove umjetnosti mogao bi izreći, možda, najpregnantniju misao o akvarelu. To je bjelina i čistina papira preobražena u prostor, određena u svojoj raskoši i suštini, umjetnost koja je i danas rijetko primijetna.
Postoji još jedan momenat koji bitno određuju percepciju naspram umjetnikova rada, koji upečatljivo određuje njegove kvalitete. On na svojim akvarelima čuva mrlju, jedva primijetan trag vode koja se izdvaja iz boja ostavljajući interesantan tag. I baš jedva vidljivi tragovi daju slici dodatnu reljefnost, čuvaju suptancu umjetnosti na interesantan način.
Svoju umjetnost Ibrahim Pačariz nije uspio da postavi na vidjelo jer je petnjički kraj u vrijeme njegovog umjetničkog stvaranja bio u zapećku življenja. U takvom okruženju se umjetnost uspavljivala, samo u njegovoj duši se tematski širila, bogatila i gradila svoj kosmos čija je osnovna supstanca umjetnost.
Pačariz je volio život, volio muhabet, volio ljude, volio lov, volio šah, prihodna strana života mu je bila obilježena umjetnošću sa kojom je obilježio vrijeme dugo oko 40 godina.
Umjetnost nije bila toliko bliska ljudima pa su je lako stavljali po strani, ponekad izazivala otpor, ali, istovremeno, Ibrahima taj prividni nesklad nije opterećivao, u uobičajenim tokovima života je postizao svoj mir. Uradio je bistu Svetozara Raičevića, bivšeg direktora gimnazije u Beranama kao i bistu Mahmuta Adrovića čije ime nosi Osnovna škola u Petnjici. Uradio je mnoga umjetnička djela vrijedna poštovanja…
Posjedovao je posebnu prostoriju gdje je čuvao svoja umjetnička djela, razne duboreze, gravure od drveta koje je priroda odredila da, poslije “didira” ljudske ruke, postanu umjetnost, koju je, nažalost, u jednom trenutku odnijela vatrena stihija…
Njegov umjetnički iskaz je, otpor zaboravu, bunar pitke vode koji kulturni život Petnjice ne bi smio zamutiti.
Ibrahim Pačariz je umro 9. 4. 2000. godine.
Zumber Muratović
