S obzirom na to da je neizvjesno kada će izaći novi 33. broj revije “Bihor”, zbog novonastale situacije uslovljene virusom COVID 19, Radio Petnjica (portal radiopetnjica.me) će prenijeti nekoliko tekstova.
Čitajte reviju “Bihor” na portalu Radija Petnjica i ostanite u svojim kućama!
Piše: Mr sci. Džavid Begović
U podnaslovu je pitanje koje postaje sve zanimljivije i sve aktuelnije. Sjećamo se vremena kada smo znali o svom porijeklu taman toliko koliko su bila sjećanja naših očeva i djedova i koliko nas je bilo briga za to. Takva sjećanja, koja su se održavala prepričavanjima po sijelima, dosezala su samo nekoliko koljena unazad, a rijetki su bili oni koji su znali svoje porijeklo unazad preko deset generacija. Sve što je bilo dublje bilo je obavijeno tamom i beznadežno izgubljeno, a samim tim se gasio i entuzijazam onih upornih koji su željeli istraživati svoje porijeklo daleko unazad. Sva ova pamćenja o porijeklu pojedinih plemena su bila veoma podložna utjecajima zaborava, a svaka nova generacija je pamtila sve manje, prije svega zbog gašenja institucije porodice, kao osnovne ćelije društva, koja je postajala sve manje važna, a samim tim i njeno porijeklo i ko su bili preci. Televizija i tableti su zamijenili prenošenje porodičnih informacija sa koljena na koljeno te smo tako, nažalost, došli dotle da današnje mlađe generacije ne znaju svoje pretke dalje od djeda i to ako su ga zapamtili živog. O pradjedu da i ne govorimo.
Ovome treba dodati snažan utjecaj jednog dobro osmišljenog koncepta koji je odavno zacrtan od strane onih koji Bošnjake svojataju kao islamizirane Srbe ili “hrvatsko cvijeće”. U okviru ovih nacionalnih koncepata nastojalo se prikazati da Bošnjaci nisu nacija već samo vjerska skupina. Kao sredstvo za ostvarenje ovakvog cilja pisane su, po narudžbi, porijekla bošnjačkih plemena koja, sva do jednog, vode od srpskih, crnogorskih ili hrvatskih plemena. Naručeni falcifikati, napisani od strane najuglednijih historičara iz Beograda, ubrzo su postali „pouzdana“ historijska građa i naučno prihvatljivi sekundarni izvori, naročito u Srbiji i Crnoj Gori. Ova nova „istina“ se lako primala na izblijedjela sjećanja bošnjačkih plemena. U takvim okolnostima, narod – ko narod, počeo je tu novo-komponovanu historiju prihvatati kao svoju, pa su se počeli svojatati sa srpsko-crnogorskim plemenima i međusobno se nazivati rođacima. U teškim vremenima su se čak tako vještački orođena plemena međusobno pazila i pomagala.
Naravno da razuman čovjek nema ništa protiv činjenica o svom stvarnom porijeklu, ma kakvo ono bilo, ali razum ne može prihvatiti zlonamjerno falsifikovanje svog porijekla u svrhu realizacije veliko-nacionalnih projekata drugih, zbog bilo kakvih ciljeva.
Zaokupljen davnom željom da istražim svoje porijeklo, plemena Begović, osamdesetih godina prošlog vijeka sam popisao, obradio i kodirao dvanaest koljena unazad Begoviće porijeklom iz Rasova, kao i dvanaest stabala Begovića sa prostora bivše Jugoslavije. Otkrio sam da je na prostoru bivše Jugoslavije bilo preko 3.500 telefonskih brojeva čiji su vlasnici bili Begovići iz svih republika i svih nacija. Popisana porodična stabla Begovića, naizgled nisu imale nikakve međusobne veze, ali mi se prilikom istraživanja prvi put ukazala sumnja da predanje o porijeklu Begovića, koje smo i sami gajili, naprosto nema čvrste osnove. U popisu plemena Sandžaka prof. dr. Ejupa Mušovića, koji navodi, kao sekundarni izvor, literaturu uglednog beogradskog historičara Milisava Lutovca, stoji da su Begovići najsta-rije muslimansko pleme na prostoru Bihora te da vode porijeklo od pred-stolonasljednika Ivana Crnojevića i uz to je vezana jedna „ubjedljiva priča“. Od istog pretka su Jaćimo-vići, koji nisu primili islam, navodi se u tekstu. Međutim, ne postoji niti jedan pisani dokumenat koji bi potvrdio ovu tezu, već postoji samo, navodno, predanje koje se prenosi s koljena na koljeno.
Na činjenicu da postoje ogromne razlike o porijeklu bošnjačkih plemena koja je zvanična srpsko-hrvatska historija proturala kroz nauku i školske udžbenike da su Bošnjaci slavenskog porijekla i rezutata koje je provela Švajcarska firma IGE-NEA koja je egzatnim naučnim metodama utvrdila da su Bošnjaci pretežno ilirskog porijekla, ukazao je prof. dr. Ibrahim Pašić u svojoj knjizi „Predslavenki korijeni Bošnjaka“. Prof. dr. Pašić pobija nacional-historiografske stereotipe o porijeklu naroda koji danas nastanjuju tlo Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Višedecenijskim proučavanjem i upotrebom multidisciplinarnog pristupa, dr. Pašić je prikupio obilje dokaza, dokumenata i činjenica koji bacaju posve dru-go svjetlo na porijeklo Bošnjaka, čime se pri-je svega bavi u svome naučnom radu.
Sve gore navedeno me je vodilo u samo jednom smjeru. Kao čovjek koji pripada svijetu egzaktnih nauka, god. 2012. potražio sam rješenje u naučnoj metodi DNK analize koja je u to vrijeme sve više uzimala maha. Već prvi rezultati DNK analize ura-đene putem IGENEA-e, koji su rađeni tada sa samo dvanaest markera, pokazali su da putevi genetskih pret-hodnika Begovića vode iz Afrike preko Male Azije do prostora Crne Gore, da su jedna od najstarijih haplo-grupa na tom prostoru, da su genetski porijeklom Iliri te da nemaju nikakvih ni prostorno ni genetski dodirnih tačaka sa Slavenima. Naravno da takva, na naučnim osnovama zasno- vana analiza, ne daje prostora špekulacijama o Begovićima
kao islamiziranim Slavenima, te sam u tom pravcu nastavio istraživanja koja su vodila do
Risna u Boki Kotorskoj kao zajedničkog ishodišta svih Begovića na čemu bi trebalo još
mnogo raditi i donijeti konačne zaključke posebno zato što DNK analiza neumoljivo ruši
sva pogrešna predanja kao i sve po narudžbi napisane Distribucija determinisanih Y haplogrupa u regiji historijske „činjenice“. Gornji Bihor, Crna Gora Otvaranje mogućnosti dublje analize stvarnog porijekla porodica putem DNK analiza, ponovo je probudilo interes mnogih eksperata i entuzijasta za dalja istraživanja irasvjetljavanje svoje daleke prošlosti.
U tom pravcu je najdalje otišao prof. Fehim Ličina sa svojom kćerkom dr. Azrom Ličina – Sinanović. Oni su ovu problematiku genetske geneologije svog plemena Ličina kao i prostora Bihora podigli na visoki nivo naučnog istraživanja.
Jedan od njihovih najnovijih projekata je Bihorski DNK projekat u kojem je, ovaj već uigrani tandem, proveo istraživanja o molekularno-genetičkom diverzitetu haplogrupa
na području Crne Gore te su došli do značajnih otkrića i rezultata te između ostalog navode sljedeće:Zbog svojih geografskih karakteristika, Crna Gora nikada nije bilaprepoznata kao raskrsnica migracijskih puteva naroda. Upravo iz tog razloga, naučnici koji se bave
genetikom predvidjeli su da se na području Crne Gore može očekivati između 6 i 8 različitih haplogrupa.
Regija Gornji Bihor, smještena u sjevero-istočnom dijelu Crne Gore, obuhvata površinu od 173 kvadratna kilometra, a čini je područje u slivu rijeka Popče i Lješnjice koje je 2013. godine administrativno uobličena u opštinu Petnjica. Ovo izolirano planinsko područje okruženo je opštinama Bijelo Polje, Berane, Rožaje i Tutin i ima 28 naseljenih mjesta
(sela i zaseoka) koja su nastanjena sa 69 različitih plemena (porodica,bratstava).
Do sada provedena istraživanja o molekularno genetičkom diverzitetu haplogrupa na području Crne Gore nisu uključivala manjinsko stanovništvo bošnjačke i muslimanske
nacionalnosti koje pretežno naseljava ovu regiju. Rezultati ranijih provedenih istraživanja pokazala su da je vodeća haplogrupa među muškom populacijom Crne Gore I2, dok je
na drugom mjestu haplogrupa Ev.
Cilj istraživanja provedenog u okviru Bihorskog DNK projekta je determinacija genetičke raznolikosti muške populacije stanovništva Gornjeg Bihora.
Istraživanje prof. Fehima Ličine i dr. Azre Ličina Sinanović je provedeno korištenjem rezultata testiranja muških osoba preuzetih iz javnih i privatnih baza podataka
o haplogrupama testiranih osoba porijeklom iz Gornjeg Bihora (baze podataka testiranih osoba Fehima Ličine, Semira Agovića, Y search baza, Bihorski DNK projekat i Bošnjački
DNK projekat). Nakon prikupljanja, podaci su sistematizovani i obrađeni u standardnom excel programu, a rezultati su prikazani u ovom tekstu.
Obrađena su 44 rezultata testiranja muških pojedinaca predstavnika 30 (od ukupno 69) porodica (plemena, bratstva) koji vode porijeklo iz Gornjeg Bihora.
Istraživanje molekularno-genetičkog diverziteta haplogrupa muške populacije regije Gornji Bihor u okviru navedenog projekta je pokazalo da se među muškom populacijom ove
regije mogu pronaći 7 različitih Y haplogrupa, a da je najzastupljenija haplogrupa R1b-M269.
Istraživanje dostupnih podataka testiranih muških osoba pokazalo je da se među muškarcima koji vode porijeklo iz Gornjeg Bihora, Crna Gora, može naći 7 različitih Y
haplogrupa, a da je najčešća zajednička Y haplogrupa koja je identifikovana u 50.00% slučajeva upravo haplogrupa R1b-M269, na drugom mjestu je haplogrupa I2a koja je
identifikovana u 18.18% slučajeva, dok je na trećem mjestu haplogrupa G2-M201 utvrđena u 11.36% slučajeva. Ostale četiri haplogrupe su identifikovane u manjem broju slučajeva, pa tako haplogrupa J2b je identifikovana u 9.09%, E1b u 6.82%, i I1a i R1a obe u po 2.27% slučajeva. Studija je obuhvatila 30 prezimena od ukupno 69 prezimena koja se pojav-ljuju u ovoj regiji što čini 43.47% od ukupnog broja prezimena odnosno porodica koja naseljavaju ovu oblast. Također, obuhvaćeno je i 17 naselja (sela i zaseoka) što čini 60.71% od ukupnog broja naselja ove regije, i to su obuhvaćena sljedeća naselja: Radmance, Kruščica, Johova voda, Savin Bor, Gornja Vrbica, Orahovo, Tucanje, Petnjica, Trpezi, Vrbica, Vrševo, Bor, Dašča Rijeka, Godočelje, Lagatore, Javorova, Dobrodole.
Istraživanje diverziteta selektova-nih molekularno genetičkih markera lociranih na Y hromozomu muškaraca porijeklom iz Gornjeg Bihora poka-zalo je da se kod muške populacije porijeklom iz ove regije može naći 7 Y haplogrupa, a da je najzastupljenija Y haplogrupa R1b-M269, nakon koje slijede I2a, G2 -M201, J2b2, E1b1, I1a i R1a.
U narednom periodu poželjno je ispitati haplogrupe svih 69 porodica (plemena, bratstava) koja naseljavaju područje Gornjeg Bihora kao i obu-hvatiti sva naselja ove regije, zaklju-čuju autori Bihorskog DNK projekta.
Prof. Ličina i dr. Ličina Sinanović su autori radova “Genetičko porijeklo bratstva Ličina“ kojeg su predstavili na Međunarodnom kongresu gene-tičara u Dobrovniki 2017. godine, te „Genetičko porijeklo stanovništva Gornjeg Bihora“ kojeg su predsta-vili na Međunarodnom simpoziju genetičara u Sarajevu 2019. god.
Prof. Ličina je autor i koautor nekoliko knjiga iz svog zaviča-ja: Monografija bratstva Ličina, Genetičko porijeklo bratstva Li-čina, Monografija bratstva Kožar, a u pripremi su još dvije knjige: Monografija Ibrahimagića iz Gu-sinja i Demografska kretanja stanovništva Novog Pazara. Za nekoliko plemena je obradio genetičko pori-jeklo na osnovu DNK analize (Ličina, Kožari, Rastoderi, Ibrahimagići, Akove, Ha-drovići, Hazirovići, itd.).
Za svoja istraživanja prof. Li-čina je koristio usluge Family tree iz Hjustona (Houstone), Texas koji ima daleko najveću bazu podata-ka na svijetu kao i vrlo sofisticiran softver za pretragu baze podataka i automatsku obradu podataka. Ovako ozbiljna istraživanja i publikacije svrstavaju autore Bihorskog DNK projekta u najveće eksperte u regionu kada je u pitanju genetika i genetska geneologija.
Istraživanjem porijekla bošnjačkih plemena iz Sandžaka putem DNK analize počeo se ozbiljno baviti i Usame Zukorlić iz Novog Pazara koji vrlo uspješno animira pred-stavnike pojedinih plemena da daju svoje DNK uzorke. Na osnovu ovih DNK analiza, kao i analiza koje je radio Fehim Ličina pala su mnoga predanja o porijeklu i vezama boš-njačkih plemena, a koja su do sada mogla mirno opstajati u zavjetrini institucionalnih laži. Bošnjački DNK projekat koji vodi Usame Zukorlić je od izuzetnog nacionalnog značaja za Bošnjake i rasvjetljavanje pori-jekla bošnjačkih plemena. Zukorlić je svoja istraživanja započeo na Institutu za genetiku u Beogradu što mu nije davalo previše prosto-ra za ozbiljnije istraživanje zbog oskudne baze podataka. Tek nakon što je DNK analize počeo raditi u Njemačkoj, dobio je novi prostor za istraživanje koristeći daleko veću DNK bazu podataka.
Svaki urađeni DNK test je veliki doprinos rasvjetljavanju dugo skri-vane istine o porijeklu Bošnjaka, a eksperti i entuzijasti poput gore navedenih autora projekata su mi-sionari koji daju ogroman doprinos bošnjačkom nacionalnom biću. Ovim pozivam i sve Bošnjake da izvrše DNK analizu bar nekoliko muških članova iz svog plemena kako bi slika bošnjačkog porijekla bila što jasnija i što istinitija.
