Ratni veteran Iljaz Kočan iz sela Godočelje, odlikovan medaljom za hrabrost koju je zaslužio djelima u Drugom svjetskom ratu, svoj 94. rođendan dočekuje bistrog uma i na nogama. Kaže da “knjige” govore da je rođen 1926. godine, ali do to baš i nije sigurno.
Priznaje da se bolje sjeća ratnih dana, nego događaja od juče, a kroz razgovor jasno podvlači da je porodica najvažnija, a da je sve ostalo prolazno i manje bitno. Otac je tri sina i tri kćerke i niko od njih nije otišao van Crne Gore. Svi su uspješni ljudi i baš kao otac, hrabri, nepoklebljivi, pravični…
“Nije se još rat bio završio, a meni su doveli ženu. U to vrijeme nijesu pitali ni mene ni nju. Te stvari su ugovarali ljudi i to na osnovu poznavanja porodica. Tako je to bilo”, kaže Iljaz.
Tihim glasom, kao da pazi da ne povrijedi nekog, priča svoju priču iz vremena kojeg se najbolje sjeća – iz rata, onog “pravog”, kada su se u Bihoru mijenjale vojske. Dok pripovjeda, svako pitanje i upadica je višak, jer jasno povezuje sve, ima svoj ritam i priča teče svojim tokom…
Talijani su držali Berane i ovaj kraj. Crnogorci su u jednom dijelu čak i cijenili njih, jer nijesu ubijali. Bila je ovdje jedna talijanska četa koju smo razoružali. Oni su htjeli da napuste, ali mi smo ih preduhitrili i napali i razoružali. Sjećam se da je bio 9. septembar 1943. godine. To oružje se dijelilo našim simpatizerima. Sjećam se, dolazi njihova četa iz Berana da bi propratila svoje iz Petnjice sa komplet komorom. Dvadeset i više mazgi. I pored toga ovi naši zagrijani da ih razoružaju. Brzo su se predali, a naši momci, oni vredniji, su fatali mazge. Ko je ufatio nju, dobro mu je bilo.
Istog dana su nas četnici napali. Valjda im je bilo krivo što smo mi to uradili, jer su oni sarađivali sa Italijanima. Napali su Paljuh, Godočelje i Laze. Radilo se o manjoj grupi, popali i brzo su se vrnuli. Ovi su mislili da idu Talijani i niko nije pušku uzeo dok nijesu ovi počeli da pale. Ovi su naši u tom trenutku imali i viška pušaka. Onda smo se brzo organizovali i oni su se već povukli.
A komšijski odnosi sa Poličanima je bio dobar. Razmjenjivali smo svoje proizvode, ali okupator nas je vešto raselio. Bilo je bespuće. Nijesmo samo mi, već čitav je region bio bespuće. Možete zamislit kada se do Rožaja išlo pješke sa konjem. Čak do 1947. kada sam došao iz armije.
Njemci su vješto dali Crnu Goru, Albaniju i Kosovo Talijanima na upravu, a sa njom i Grčku. Tačno 10. aprila, 1947. godine sam se razdužio iz armije. Nudili su me da ostanem, jer sam bio po Bosni dosta vremena, ali nakon dvije godine i šest mjeseci ratovanja, nijesam želio, već sam došao kući i tu sam do dana današnjeg.
A kada sam mobilisan išli smo pješke do Podgorice. I sada pogledam da li postoji ona kozja staza od Međurječja niz one platije ka Bioču. Nijesmo našli našli nijedno vozilo u Podgorici, no je sve pobjeglo od bombardovanja savezničkih aviona. Naše tri brigade nijesu dale da Njemci prodru od Podgorice preko Mateševa. Svaki propust porušili i nijesu dali da stigne pojačanje Njemicima na sjeveru. U Podgorici se formirao bataljon i krenuo je preko Skadra, Tirane i Elbasana, preko Ohridskog jezera, krenuli na Kajmakčalan da pomognemo grčkim partizanima.
Sve je to bilo pošto smo oslobodili Crnu Goru. Nepun mjesec dana smo se zadržali i nijesmo stigli do Grčke, jer su nas preduhitrili Englezi i Amerikanci i zbog toga je Grčka ostala jedina da nije socijalistička u okruženju Jugoslavije. Sve otišlo u socijalizam, osim njih. Nešto je grčkih partizana prešlo kod nas, a mi smo se povukli za Bitolj i za Beograd bez borbe. Iz Beograd se tražilo da naša jedinica ide za Bosnu.
Naša jedinica, to je bio korpus Jugoslovenske armije, bila je velika. Formirana iz svih djelova zemlje. Sve dok nijesmo stigli u Beograd, zvali smo se Crnogorski bataljon, a poslije se formira korpus Narodne odbrane Jugoslavije i idemo u Bosnu. Prvo smo došli u selo ispod Fruške gore. Tu se odmorili i dobili uniforme, pa odatle opet za Beograd i onda put Bosne.
To je bilo 1945. godine i tamo smo ostali čak cijelu 46. godinu. Imalo je borbi sa zaostalim jedinicama Njemica, ali najviše sa četnicima. U ovoj jedinici, na ovom putu što sam opisao, bilo je puno nas iz Bihora. Samo iz Godočelja, bilo je šest nas. Iz nekih naših sela nije imao niko, a iz nekih je bilo puno. Mogu odmah da ti kažem da su naši borici odavde bili svi hrabri. To ti ja odmah mogu kazat. Kako god da sada čuješ, u ratu se nijesu kukavički ponašali. To je činjenica.
Žao mi što sam oštećen i što mi nije upisano u vojnu knjižicu moja borba ovde, na području Bihora, i sa četnicima i sa Talijanima 1943. kao i oslobađanje Rožaja. Ništa od toga nije u nju upisano, ništa prije 15. oktobra, 1944. godine. Čitava 43. godina nije upisana.
Poslije rata nemam šta da pričam. Šta ima da pričam. Obradovalo se oslobođenju svako selo, svako naselje. Iako je bilo teško i bespuće, sve se pokrenulo da radi. Svi su se odazival na poziv – i mlado i staro. Svi su radili na izgradnji. Formirane su radne brigade i tada su se davali prioriteti. Teško da se to može sada organizovat. Probijali se putevi, a ja sam manje učestvovao jer sam bio privilegovan zbog učešća u ratu.
Teško jeste bilo, ali nas dva brata smo bili radni i radili smo na imanju. Držali smo ovce, krave, volove i konje. U to vrijeme je taj koji je to imao bio domaćin. Brat mi je služio vojsku u Kraljevini Jugoslavije. Pred rat, 1941. godine, svi oni što su služili tu vojsku, bili su mobilisani u beranski bataljon sa pukom u Pljevljima.
Išao da ispratim brata, koji je trebao da ide preko Albanije kao nekada što su išli u Prvom svjetskom ratu Srbi. Sjećam se, pred njima komandat Milan Novaković sa sabljom i konjem, četa za njim pravo za Gusinje. Sve mi je on to pričao. Prethodnica im stigla do Drima, a oni do Vrulje u Gusinje. Tu su boravili samo kratko, jer je ta Jugoslavija već bila kapitulirala. Bilo je još Bošnjaka koji su bili mobilisani u tu vojsku. Odmah su se vratili a već su sa druge strane bili pristigli Njemci.
Naši sa komorom na konjima, a oni ne, nego najmehanizovanija jedinica sa tenkovima. Gdje bi naše susreli, oni ih razoružaju i one puške unište sa tenkom. Pavle Đurišić je bio kapetan tada u toj vojsci. Kako je kome bila bliža kuća, tako su se vraćali. Moj brat je došao kući, a usput je bio našao jednog konja i njega doveo. On više niđe nije išao da služi vojsku, već je svo vrijeme bio kući. Posle je u partizane on mene pratio….
