Područje Petnjice kroz njenu istoriju bilo je bogato konjima koji domaćini držali za ličnu upotrebu. Uz ličnu, konji su se koristili i za rad kod drugog, za skromnu dnevnicu.
Danas u Bihoru nema puno ljudi koji “drže” konje zbog rada, već je to zbog meraka.
Jedan od Bihoraca koji i dalje ima konja je Juko Novalić. Ovaj pedesetodvogodišnjak već petnaest godina na svojoj zemlji u rodnim Novalićima brine se o svom konju.
Gotovo svakog petka petnjičani mogu Juka vidjeti koji je došao da završi svoje obaveze uz obaveznu pratnju svog konja.
“Život na selu je za mene besmislen bez konja. Mnogo mi olakšava rad koji moram da završim i veoma je korisna životinja. Konj je plemenita domaća životinja, koja je vjerna i privržena svom gazdi. Konji su ranije korišteni za vuču, rad u polju, kao prevozno sredstvo, a kuća koja je imala konja bila je bogata kuća i na dobrom glasu. Mog zekana ja i dan danas koristim za vuču drva i pregonjenje sijena, sa njim dođem u Petnjicu, kupim namirnica i vratim se kući”, kaže Novalić.
On dodaje da se čovjek vremenom navikne na svaki posao, a oni koji su rođeni uglavnom su se bavili poljoprivredom.
“Ne može se reći da je lako, jer posla uvijek ima, ali je to sigurna egzistencija i zaista mi je moj zekan sve ove godine utome bio od velike korisiti”, kaže Juko.
On dodaje da ga zekan dobro sluša sve ove godine i zadovoljan je, ne bi ga mijenjao ni sa čim.
“Zekan kojeg držim već punih 15 godina, služi mi dobro. On ima 20 godina. Miran je, djeca su uvijek oko njega i jašu ga”, dodaje Juko kojem je zekan jedino prevozno sredstvo.
ENKO KORAĆ
